četvrtak, 14. veljače 2019.

U behutu




 
Makarenko


(iz zbirke pjesama: Divlji ljiljan)



Pod starom  trešnjom puca zora
probudi sunce maleno biće
ono  se proteže u svojoj sobi
pozdravlja ljetni dan što sviće.

Sofija majka ime mu dala
Makarenko neka se zove
sklekove radi cvrčak mali
i stalno smišlja vježbe nove.

Svoj ležaj prostire brzo vani
da se na prvom suncu suši
s latica cvjetnih pije rosu
slađani nektar kuša i njuši.

 U kuću brzo unosi ležaj
da se na suncu ne presuši
prileći treba sve ga boli
ote se mali uzdah na duši.

U trešnji stari kos je Marko
i druga čeljad od iste loze
dozrele trešnje gutaju slasne
Nikodem mačak izvodi poze.

Kad sumrak pade na trešnju staru
veseli cvrčci pjesme poje
na malom kamičku ispred kuće
zasvira cvrčak gusle svoje.

Kad je Makarenko zasvirao  pjesmu svi su cvrčci  utihnuli.
Marko i obitelj u trešnji prestali su izvoditi svoje podoknice,
konji na paši podigli su glave, jelen u šumi gledao je nijemo svoju novu
 četvrtu ženku Eufemiju, lisičići u brlogu su utihnuli i prestali sisati mlijeko,
 ljudi na terasi ušutjeli i osluškivali. Tada je Makarenko prestao svirati i zavladala
je tišina u  svemiru. Zvijezde su žmirkale, a mladi mjesec se naginjao čas na jednu, čas na drugu stranu. Ne bi odgovora, pa sitna suza pade na nove cipelice.

U kuću ulazi, lijeka nema
obrazi tužni, a srce boli
klecaju koljena tijelo klone
umire život kad cvrčak voli.

Na vratima se pojavi ona
otrese s ticala noćnu rosu
osmijeh mali s milog lica
po skromnoj izbi biserje prosu.

Jamajka lijepa zablista bajno
haljina noćna čarobnih boja
ote se uzdah bljesnuše oči
dobro mi došla ljubavi moja.

Oči se ne mogu nagledati
a dušu plijeni čežnje plamen
miriše soba, miriše ona
na čelu sja kraljevski znamen.

Dok mjesec prosipa prašinu zlatnu
oni se grle i suze teku
spušta se topli uzdah sreće
 na cvjetni tepih postelju meku.

Utonuli  u sreći i spokoju duše
sanjaju rijeku i rosna polja
dok trešnja cvjeta i mjesec sja
neću te pustiti ljubavi moja.
 







San sreće
(iz zbirke pjesama: Divlji ljiljan)

našao sam od zlata jabuku
na oplaz je voda nanijela
rijeka nosi na valu tepsiju
iz tepsije zvijezde poletješe
pa po nebu đerdan učiniše
okiti se nebo i zemljica
zablistala biser amajlija
udariše suze radosnice
kad izađe sa istoka sunce
zapjevaše polja i doline
rodiše se  rijeke i planine
a doletje jato sokolova
pa po nebu sevap učiniše
bog će dati pa će dobro biti

što našao od zlata jabuku
to se ljubav u njedrima rađa
što zvijezde đerdan učiniše
to sam novu pjesmu
nakitio
što zablista biser amajlija
a izađe iza gore sunce
to će mene draga
zagrliti
i u moje oči pogledati
da me brani od teška uroka
da me ljubi dokle grije
sunce
što sokoli sevap učiniše
to će ljubav mržnju
zarobiti
i u crnu zemlju
sahraniti







Lokvarica   



Sama hoditi želim koraka tihog u predvečerju,
sunce mi zjenu iritira,
vjetar mi kosu maltretira,
sve moje mi na bagremove miriše.

Na putu tome je svako osim njega,
na tome putu punom skrivenog pogleda
ja lokvama gacam
a ptica nisam.

Snjegovi zimušnji okopnješe prebrzo, dragi,
a suza malešna već se ispod oka
bijelu danu krade.

Zašto si mi jesenas dolazio
kad mi ne možeš, dragi, biti sve;
Ovo prerano proljeće dobru po nas ne sluti,
razmahalo se preširoko,
zatopljelo je prerano,
prva ševa već je zapjevala u lugu,
a zaboravio si me zagrliti za zbogom.

Okopnjela moja snaga sa snijegom
u šafrane se preselila,
u jorgovane,
ljubičice.

Poširoka koraka
svojim sokakom tiho ode nježna ljubav,
odnese sve što na bagremove miriše,
dušom zavlada muk.

Ostade mi samo kaldrma razgažena,
a rana ljuta peći stade,
smrknu se u noć danak bijeli
Stegni pojas čvrsto,  hafize,
ušuškaj tugu,
preskoči tek puku smrt.

Sve zemaljsko je na nebu visoku
belćim davno zapisano...









Tuga Hafizova


Mjesec je zrakama bunar zavodio,
munare vjetru dove šaputale,
uzdah se sitan noći obećao,
tu noć,
noć kad mu se ona na vjernost zaklinjala.

Sad u đulistanu s ružama samuje,
zoru iščekuje ostavljeno štene;
odnijela je sa sobom osmijehe,
i sve ono što roba grijati umije
nestalo je,
nestalo je noćas u daljine,
aman, nepoznate.

Od mehane svu noć se cika-vika čula,
udario slatki grijeh vinom u sva zvona,
dukatima zlatnim kafedžija vrti;
A po stolovima kao po vatri živoj
bosonoga đaurka pleše lamma badu.

Zavezala pamet starome sazliji
što oplete đule niz bedeme stare,
što raskući dvore da složi harfove
ne bi li joj oči cvijetom opčinio;
A ptica mu noćna kajde šaputala,
pod prstima mu žice popucale
a po čivijama mu kose objesila,
aman, divne…

Zakloni, Hafize, lice iza toploga shemagha
da ti ga noćni vjetar ne nagrdi,
zakopčaj rever da sreća ne uđe,
pritisni puce neka tuga spava,
plači, Hafize,
suze grijeh nisu;
Nek isprate oči umiruće zvijezde
dok iznad Shiraza ludi derviš pleše.

Obori pogled s nebesa u travu:
gle,
sitni cvjetići pjesmu izatkali,
malešna stopala vrtom pogazila,
dobro ti jutro, pomršena travo,
donijela si sitnu sreću na uranku,
aman, hudu…


















Na Mosalli

Lijepe su staze,
i male
lijepo je drveće po šetalištu  Mosalla
i mostovi na rijeci Rudhaneje Hošk.
Lijepa je meni tvoja malešna ruka što me drži
pokušavajući od vatre spasiti moje biće.

Draga, draga
kako bih mogao da ne volim nebo pod kojem ti dišeš,
kako bih mogao da ne ljubim zemlju po kojoj hodiš?
Kako bih mogao zaboraviti jutro kad mi donese slasne ponude
i vučeš me,
vučeš pokušavajući podići bolesno tijelo.

Kosti razmekšane od silnoga voljenja
zavojima mi previjaš kao Bolesnu Dojčilu
mila,
kako bih mogao zaboraviti Širaz,
široku rijeku Rudhaneje Hošk i divno šetalište Mosallu.

 









Poema o Madžnunu Laili



Da mi je barem jednom susresti Kaisa Ibn Al-Mulavaha,

zvanoga Madžnun Laila,

da mu vidim staru sablju dimiskiju

i arapski džeferdar – dugu diljku ostragušu...



Pitao bih ga za njegovu Leilu,
što no se Madžnun poradi nje u sedlu naginjao,
a sve  na onu stranu kud je Leila sa svojim  drugaricama
hodila.

Je li istina da je po putu
u njedra trpao pijesak ispod njenih stopala;
i da je Madžnun na Sunce Nebesko bacio tešku topuzinu,
zapucao na njega iz puške diljke,
ne bi li ga sa svoje kamile pogodio među oči…,

ne bi li ga Madžnun oborio u pijesak, a sve zbog toga  što je
 Leili jutarnji ševak učinilo,
pa je Leila morala zarom zakloniti lice
da se od zlatnih uroka spasi,
a sve  baš u trenu kad je u susret Leili na kamili jahao on,
Madžnun.


U rano jutro, sunce to drsko ne dade mu vidjeti
pustinjski cvijet,
Tek svileni zar sijevnu mu kratko pred očima;
i usne njene medne ocrtaše se na jedan tren ispod zara,
a u taj zao čas kamila mu poskoči,
te Leila i njena pratnja minuše pored nakrivljenoga
Madžnuna...


Ako se Madžnun koji put u zvjezdanoj noći prikrao
Leilinu šatoru
i kazivao  joj šapatom kroz svileno platno
stare arapske legende…
je li njegova Leila na mekanu šiltetu za njim tiho uzdisala?
Je li Madžnunova Leila pustinjom hodila posve tiho,
dražesnim, malo poširokim korakom?


Jesu li se zvijezde osipale kraju, a mjesec se oblačkom
 pokrivao po glavi,
a sve zbog  Leiline ljepote i ljubavne ushićenosti toga
 pustinjskoga cvijeta…
i njene sreće u očima
i topline u njedrima,
haman divne?


Je li Leila Madžnuna ljubila dugo,
dugo…
sve nježno u sutonu dana oslanjajući svoje dvije smijavice o
 njegovo ratničko lice…
je li ječala od sreće posve tiho;
i je li Madžnun volio tako iskreno i vječno Leilinu tuniku
  izatkanu svilenim koncem,
na kamile…
i ljubio joj papuče od mlade antilope, opšivene mekanom
kajasom od kune?

„Zora rana, što je pustinja sa zebnjom iščekuje,
sve nadajući se da se mrkla noć već jednom rasprši;
zora rana koja  prvim zrakom svjetlosti dolazi sa istoka,
 nije lijepa koliko je lijepo tvoje lice,
Leilo moja…
a ni lice tvoje nije lijepo, koliko  su topla tvoja  njedra,
ispod svilene  anterije što ti tuku, kao u grlice
uhvaćene u krljetku...

I pamet tvoja  divna, premca nema…
što me davno sjetovaše ljubav moja,  da je ja siromah ne
ljubim tako jako,
te da je skrivam od ljudi,


da vučjom trešnjom koji put malo  zagasim oči, da ne blistaju
 tako izdajnički sretne,
među ljudima,
među kamilama u karavani
i među šatorima u zelenoj oazi.

Ne slušajući savjete, ja sam je i dalje jako ljubio – ne
 zagasih nikad oči vučjom trešnjom,
ne izmolih u sutonu dvije dove, pokajnice!

Ne umjedoh drugačije!
Nikako je ne umjedoh ljubiti  oprezno,
Niti omanje ljubiti, cvijeta moga – ne mogoh…

Oči su mi i po danu i po noći blistale kao zvijezda Sirijus
 iznad Sahare,
kad se među zvijezdama drugim bisernom srmom okiti.

Srce je lupalo kao teški turski doboš  kad krene telaliti po
 mahalama,
javljajući  raji o porezima i sultanovim dukatima koji se
 trebaju predati tamo
gdje je dukatima i mjesto,
a u carske riznice;
jer što će fukari dukat, kad ga imati ne umije.


Nije dovoljno to što ga ima i miluje, treba dukatu  i zlatnu
 baulu iskovati!
Treba mu teške okove navući da ga zaštite od hajdučke ruke,
kulu mu ozidati,
haman visoku.

Treba dukat zveckati u zlatnoj igri  s drugim dukatima, isto
 kao ono,
što moja divna ljubav treba  da se igra s drugim,da ode,
da zaboravi mene.

Da je odvedu,
ukradu,
prodaju,
da mi srce moje zlatnim bodežom izbodu.

A sve to, ne bih li i ja bio sretan zbog barem nečega
 zlatnoga,  Leilo moja;
kad već tvoje  zlatne kose više ne milujem,
i kad me već tvoj  divni glas više ne doziva…


i kad je došlo vrijeme umiranja moje duše,
pa neka barem mrem od tvoga zlata,
cvijete.“

Kad se Leila udala za drugoga, kolika je tada bila
 Madžnunova tuga,
koliko njegovo beznađe?
Koje je sitne pjesme Madžnun u svome srcu ispjevao Leili, a
da joj ih nikada nije dao,
niti ih na pergament zapisao?

Je li Leila u sutonu  hodala po mjesečevim mostovima
pustinjskih  kanjona, dozivajući Madžnuna
i koliko je dugo od tuge umiralo Madžnunovo srce,  puno ljubavi?


Dodatak poemi: originalni fragmenti  iz Madžnunove muallake
 napisane u osmom stoljeću,
djevojci  iz nomadskog plemena – Leili;


„ …I svakoga jutra, kad jutarnja zvijezda sa blistavom zorom
 iz duboke noći izlazi,
probudi se opet moja čežnja, a kad se spremam na molitvu
 Alahu,
sagibam se prema onoj strani, gdje ti, moja najdivnija zoro
 boraviš…“


„ I da mi sveti zakon Korana to zabranjuje, ja ipak samo za tobom čeznem,
jer više od svega volim tvoje ime Leilo,
i sva imena koja liče tvome imenu.“

„Neka Allahova kletva padne na sve one koji misle
da vrijeme mome srcu može donijeti mir.
Moj um i moje srce neprestano sanjaju o Leili.
Ali Allah je već drugom obećao moju dragu, a mene je izludio
od ljubavi.
Zar mi ništa ljepše nije mogao darovati?“

„Prijatelji moji, ako mi ne možete reći gdje se nalazi Leila,
pripremite mi tabut i mrtvačke ponjave, i molite Alaha,
neka se smiluje čovjeku kome je srce prepuklo za Leilom…“
 







U behutu
(motivi sa Zelengore)

Naš Zekilo nagazio je na čini te se više neće da igra…,
neće da nam pjeva, ne ide ni u šumu,
ne jede danima govorila je zabrinuta mama.

Povedoše me putom do daleke kućice
da mi stari imam načini zapis,
da ga nosam u njedrima kad sam budan i kad spavam,
i da ne pijem vodu kad sunce padne iza obzora,
da ne bih ograisao.

U grudima se malo sunce igralo i grijalo me,
sve prelijećući iz lijeve strane njedara u desnu
donosilo mi sreću u život svake božje minute.

Adamova jabučica mi se stisnula,
ne da hranu uzimati,
ne može se više ni gutljaj vode popiti,
niti progutati pljuvačka.

Zelene zjenice mi se bijahu proširile, kao kod naše kobile,
a očni kapci bi se rijetko sklopili, kao da su zaboravili kako ide igra očiju.

Majka mi je uz put često pipala čelo,
ruke mi u njedra zabrinuto gurala
i osluškivala kako gore kao vatra,
slušala tuče li mi srce i drmusala me da me razbudi

Ptice su prelijetale iznad nas preko puta,
leptiri nas pratili kao da smo lokva vode,
rosna trava kvasila je ranjenikova bosa stopala.

U dušu mi je provalila čežnja pa se ne da odagnati.
Usne su potkrijući šaputale njeno ime
i imena poljubaca što mi ih ona dade;
a tragovima njena milovanja po licu,
davah posebna imena,
koračajući za majkom prema kućici staroga imama.





Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret