nedjelja, 3. veljače 2019.

S. A. Jesenjinu

S. A. Jesenjinu


Mladi se mjesec smiješi s visina

prosipa nježnost na  vrbik stari;

zaljuljala se  u kaplji rose,

Rusija Majka,

na paučini,

nad starom rijekom, pa štuku mami.


Pričini joj se kad iskra bljesnu:

"Žutooka na slapu ikri!",

pa se iz vira na blago baci...;

pričini joj se u pomrčini,

igraju polke kozački duhovi,

u gustoj šaši.


Tiho se dolinom rijeka mreška

a preko neba igraju ati,

lisica iz stepe doziva mlade,

na šljuku debelu, u paprati.


Sneginjo!

Kako se noćas biserne suze na nisku  nižu,

ko' poljem svati...,

Sneginjo!,

kako se čežnja privija srcu,

a neposlušna se kosa  pod brezom zlati.














Cvjetovi kažu zbogom

Cvjetovi kažu zbogom ostaj,
i glave svoje niže kreću.
Ja nikad više vidjet neću
lice njeno i rodni kraj.

No što,svejedno mi je,draga!
Ja cujem,cvijet i zemlja zovu
i ovu jezu grobna praga
sad primam kao nježnost novu.

I zbog toga što život cijeli
sa osmijehom sam prošo zna se,
ja svaki put mirno velim
sve na tom svijetu ponavlja se.

Novi će dragoga da smijeni,
tuga ne slomi tog sto ode.
Miloj i ostavljenoj ženi
drugi će pjevat ljepše ode.

I slušajući davne rime,
draga dok s drugim zabavlja se,
možda će šapnut moje ime,
cvijeta koji ne ponavlja se.

Sergej Jesenjin











Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret