utorak, 5. veljače 2019.

Princeza duše










Molitva tužbalica

Ne sijevaj očima kao vatrenim dimiskijama,
duša mi je poput nevena,
suza moja je kao usahla rijeka.

Moja sreća je maslinova grančica
pritisnuta teškim križem od cedrovine,
ne vadi iz torbice pisma ljubavna
niti pjesme bosanske pjevaj mojoj duši.

Ne mreškaj k'o sunčana zora
smijavicama divnim ja nisam proljeće
ja sam šejh bez derviške družine,
ja sam vjetar bez jatne šume,

brod bez luke koji kroz magleno more jedri
tuleći za grobljem brodova,
dockan je, velim ti sad.

Allāhumme lā sehle illā mā džealtehū sehlen ve ente
tedž‘alul-ĥuzne izā ši'te sehlā.




 








Muallaka mahalska

Snijeg je padao kao nikada,
a male smijavice u gornjoj mahali ubijaše iznemoglog stvora?

Od kad nas nema pored široke rijeke,
mi Vas ne zaboravismo – zvijezda nam!
Mi mišljasmo da ljubav iznuriti ne može, tako nježna nit muku duši zadati dok Vas ne zavoljesmo.

Ljubav nam je srce spalila, a um utopila mi robom Vašim postadosmo,
kad nas pogledaste, okrenula se Zelenika.

Pozdravljaju Vas oni koji zaboraviti ne umiju,
koji ne umiru od starosti – od ljubavi će morati.










Žutookin pjev



Ne plaši se njih – ljudi koji preskaču plotove
i na metlama jašu.
Zar si ti zaboravila potoka žubor i žutooke tihi pjev.

 









Tobe ja Rabbi – tobe estagfirullah

Muti se suza kad pogledaju oči nebo
i sve što vječno traje, sve;
a sunce me na tvoje lice sjeti, htio bih da me grije
i grije;
oblakom tugujem – vjetrom se tvoje kose latim,
a mjesečina mi još stare čini prinosi duši
i kao da šapuće
i da živa je.

A snježne pahulje me na našu toplu zimu sjete;
kad su ti s nebesa beštije male u oči i trepavice lile,
i kad su ono široku kaldrmu zatrpale – a ljudi u čudu
zbore:
„Pogledaj , koliko ljepote i dobrote stiže, za duše naše sve!“
„Aman ljudi, tobe ja Rabbi;
lijepo li je,
lijepo li je!“












Putovanje iznad stare džamije

U vrbiku je iskočilo moje srce!,
da je od čega, već od gledanja njena lica.
Iznad stare džamije smo lebdjeli – da isprobamo
kako je na nebu.

Osule se bijahu zvijezde niz njenu tuniku na ljame,
haman divnu.
U tom vrbiku vladao je snijeg
i silna noćna hladnoća.

Mjesec je prišao tako blizu njena lica da san ga mogao
smahnuti rukom.
Ljepše od Dženneta igralo je nebo u njenim očima,
zvijezde,
džamija
i vrbe stare.

Sebe u njima ne vidjeh, ali čemu to,
zar je sada važno moje siromašno biće?,
pored tolike njene ljepote
i uzdaha;

umirem ti, umirem ti od ljepote
šaputale su medne usne ispod šala.


 








Pod pendžerom

Ne miriši mi od sutona ljepše
i ne uzdiši mi tiho kao cvijeće
i ne šapući mi…
srce stići neće
otrpjeti bol — bola je sve više
i sreće zbog tebe što mi ruke pružaš kroz demire stare.

I sreće zbog tebe što mi ruke pružaš kroz demire stare,
koljena klecaju — k'o da na strijeljanje noge mene nose…
ah,
pa zar zlatne zrake jasne mjesečine
ne umiju sitne suzice da prose
što ti kvase lice Anadolski cvijete.
Il' ćeš uzdisati dok Vlašići prođu s mladom preko neba,
il' ćeš da te dignem gdje se zvijezde roje.

 








Niz livadu se vjetrić mali

Niz livadu se vjetrić mali
poigravao  čuperkom kose,
ponad obrva se razmetao divnih;
u zlatnom jutru,
podno lipe
a ispod tunike čežnja teče
i ponesena ljubavnim žarom:
Stegni me jače! lipa reče.

Poradi mirisa njenog
i lipe,
izludio leptir,
pa ljubi lice
i poradi oka što joj zablista;
 cjeliva ljude,
mjesec
i ptice:

  O, selam, 
selam zvjezdana braćo,
 kako je na nebu – kažite piru…“?,
zapjevajte mi, cvrčci vješti,
neka vam je u slast jutarnja rosa neka vam lipa cvjeta u miru!












Leila

Ona je moja cvjetna livada, moj vrt pun ruža.
Njeno je lice moja vječna pjesma.

Kad se sjetim njenog milovanja,
Svjetlost ispuni moju dušu.

Ona je moja zora, moje mirisno biće, moje bijelo janje.
Od njenog lica ljepši je samo njen šapat.
















Zarad ljubavi i ljepote

Zarad ljubavi i ljepote ne odrekoh se nje.
Kako mladi mjesec koji luta iznad polja proklinjati?
Pogaziti zlatnu sunčevu zraku zato što je pala na drugi cvijet.
Kako sitan potok i odnijeti svojoj kući?
Potok je svačiji.
Nebo je svačije.
Sunce je svačije.
Grcajući u nemoći,
zarad neba i Vlašića što visinom hode,
ne mogoh se odreći nje.


































Mali sprud


Otok si,
ili si tek mali sprud,
ili uspomena na  sunčani  žal;
u mojim očima se ne trne luč,
dok  usne ljube prozračan ar.

Prozračan miriše ar
i plavi,
grlilo biće lice žene;
i smijavice,
i njene zjene,
i davni  dodir na vječan dar.

I davni dodir na vječan dar
samotnim očima kad zastudi;
i tihi šapat
i pjesme čar
za vječan bijeg svijetom,
od ljudi.

















Prognanica



Psi rata daleko su otjerali moju ljubav.

Odnijela je sa sobom svibanjsko sunce,

a sa zelenih livada nestade cvijet.

Odnijela je slobode dašak,

ikone na koje se krstih mlad.

Zamače u tuđinu moj plavokosi narod,

sve plačući

i milujući goli strah



A ja još i danas pokušavam dosegnuti svibanjsko sunce

i prostranih livada pjev.

Ja još pokušavam u njedrima gajiti slobodu,

za druge ljude nudim spas.

Aman, ljudi!

Tko će spasiti moje biće...?
Kad ona bijaše moj narod 
i moja domovina sva!
U zlatnoj zraci tražim njene kose sjaj;
posrće kroničar ljepote,
posve hud.
  










Nemoj Zelengoro





Nemoj, goro, uzdisati,

ne zadrhti u treptaju munje plave,

ne plaši se noćne tmine,

niti magle što se spušta

niz Prokike.

Neće noćas vihor strašni

razmahane polomiti javorove,

nit brijestove plemenite,

neće rijeka nabujala ponijeti

niz planinu uplakane jele male.



Nemoj, goro, suze liti u sutonu,

ja te ljubim dok grom bije po Preluću,

moje usne za te mole

pa ti pjevam uspavanke,
pa te njišem na grudima
da mi sanjaš plave danke.

U oku ću noćas
skriti zalutale golubove,
u njedra ću potrpati
šume tvoje i livade,
ljepotice izvezene
šafranima i bosiljem,
božurima i ljiljanom,
i suzama djevojačkim.

Dok spavaju pod jelama srne tvoje
a tetrijebi u krošnjama vabe ženke,
jelen riče,
vuk zavija niz osoje,
ja te njišem,
spavaj, goro,
spavaj, spavaj,
milo moje.

  







Princeza duše


Ne podiži svoj gospodski pogled k' nebu,
spusti vjeđe,
srno nježna…;
još po zemlji hodim,
još te tražim
i stihove duša još izmoliti znade.
Svaki božji dan
i svaku noć.

Grešne su moje misli i sve moje nade,
tijelo vene
za mila oka dva.
Naći ćeš me – tumaram između svjetova;
samujem svoja jutra
na livadama cvjetnim.





Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret