subota, 12. siječnja 2019.

Snježna princeza








Dugini mostovi

Uzdah je ili ratni poklič zavlada,
tuga je u njedrima,
il' se vesele...
zaboraviše li oči ljepotu, il' pamte dane provedene uz tvoje skute
i pjesme nježne,
ili me obnoć plaše sjene.

Sit sam,
il' gladi kraja nema,
sretan sam ili je tuga kraljica vječna...
zaboravih li te u preši, cvijete, ili još čekam rujne zore
da te povedem gdje je duga
očima tvojim mostove svela.












Biljka sam – venem za voljenom,
dok ne svenem.
Sunce sam,
hodam po čitav dan tražeći onaj njen osmijeh;
vjera sam – vjerujem u njenu ljubav.
Sila sam, sila… ne umirem tako lako.
Duša sam,
osluškujem blagi povjetarac njene duše;
slijep sam, od ljubavi silne ne vidim drugoga života.







Pod pendžerom

Ne miriši mi od sutona ljepše
i ne uzdiši mi tiho kao cvijeće
i ne šapući mi
srce stići neće
otrpjeti bol bola je sve više
i sreće zbog tebe što mi ruke pružaš kroz demire stare.

I sreće zbog tebe što mi ruke pružaš kroz demire stare,
koljena klecaju k'o da na strijeljanje noge mene nose
ah,
pa zar zlatne zrake jasne mjesečine
ne umiju sitne suzice da prose
što ti kvase lice, anadolski cvijete.
Il' ćeš uzdisati dok Vlašići prođu s mladom preko neba,
il' ćeš da te dignem gdje se zvijezde roje.






http://www.poezijaonline.net/





Tragač

Što to noćas oči u tišini
nebom traže - kuda trag se plete.
Tko to noćas nebeskoj pučini
pjesme šapuće - milog Boga moli;

da mu Bog da krila i okrilje,
da poleti u zemlje melečke,
da pokupi prosuto biserje,
ne bi li ga u košulju skrio,
ne bi li je sjajem namamio,
ne bi li mu pjesme šaputala.











             Dan bih ubio bijeli

Dan bih ubio bijeli
i tren u njemu u kome ću zaboraviti tebe
igrat ćeš se u krajičku oka, ali te neće prepoznati biće
i ti ćeš plakati,
tražiti uzalud moje pjesme,
a ja ću već biti šaš ili svilena buba što prede.

A ja ću već biti šaš ili svilena buba što prede,
moje će pjesme čitati mravi i druga bića iz trave
i da si bog,
ne mogu da se prisjetim mila tebe;
samo me u san opija nebo
i sitne zvijezde me mame.












Mala Sova

Dobri i ispadosmo koga izgubismo,
dosta i imamo koga nemamo.
Čije smijavice srce pamti, čije lice vrijeme skriva?
Dobro i disati umijemo za kim uzdišemo.
Zaplači, pjesmo, zapjevaj mi sviralo od trstike
nema više Male Sove u sutonu plavoga danka.
 









Kad nema nas

Plavi cvjetići su moji uplakani
na livadama iz magle dozivali;
a duša gnijezdo suzom opjevala – ne nosi sreća
tvoje ime, draga.

Ne nosi  sreća tvoje ime, draga,
u pjesmi,
u rijeci,
na nebu,
u rosi…
ne slave oči sutone na Učki,
ne mole usne lijepu pjesmu tvoju.

Ne mole usne lijepu pjesmu tvoju,
ne mole  jutro,
niti radost,
niti spas…
ne leti sokol krugove visoko
kad nema tebe,
kad nema nas.











Snježna princeza

      Livadu skriva  samoća
a gavran zaziva snijeg,
pramen se magle vuče,
jutarnja slana pala,
bijele se doline i brijeg,
niz goru vjetar vije,
venu niz polje trave
i drhti zeba mala.

Na snopu suhoga kukurijeka
dva se pozdravljaju mrava,
po obrazima se dugo
miluju ticala nježna.
„Ne zaboravi mene...“ -
uz plač je uzdisala
 ljepotica tananog struka,
gorska princeza snježna.

„Ne zaboravi mene...“ -
opet će doći cvijeće,
opet će granuti sunce,
bljesnuti ljiljan u travi,
opet će orao stari
kružiti krugove sreće,
pjevat će ljubavne pjesme
snježnoj princezi mravi.




Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret