utorak, 22. siječnja 2019.

Nebeske livade






Zuca



Zuco, Zuco ime moje milo
gdje ti oka nebom šara plam…?,
gdje se kriju uzdrhtala njedra,
gdje je duša – milovanje moje;
gdje je lice čiju pjesmu znam!

Zuco, Zuco radovanje moje
gdje je bijela pjena - a gdje žal…?,
da utopim moje srce ludo,
da ga ždrali japanski odnesu;
tamo gdje je starih duša – bal.









Odžačka polja, pa plava

Plava su polja – pa slijepa,
pahulje nanosi sretne;
vjetar niz Bosnu ih podiže,
majušne, bajne i šesne…
plava su polja – pa slijepa,

čar mami iz njedara što blude,
u očima plane – pa spava;
plete se čežnja za cvijetom,
ko' sitna pavinka – pa plava…
čar mami iz njedara što blude.

Dignimo čaše iz inata,
neka nas ne odmami u daljine,
vrijeme ko' štuku varalica,
kad je čekamo usred zime…
dignimo čaše, iz inata.

(S posvetom, ribaru Esadu Omerbašiću)














Salomin dah
            
Ti si moja kraljica,
ti si pjesma moje duše.
Tebi vjerujem,
tebi na vrhu koplja maramu nudim,
i sve tajne moga srca ti odajem.

Priznajem te kao čast, draga,
priznajem te kao anđeosku nježnost i ljudsku toplinu.
Pjesmom slavim tvoju ljepotu.

Tvoja haljina leprša u sudbinskome jutru,
ona je moja prozračna bojna zastava,
i dah koji dišeš blizak je mojoj duši.

Za tebe bih mogao vjekovima vrtjeti veliki žrvanj
i nakon što padnem, 
draga,
u  drugim svjetovima lutati kanim.

Livada na kojoj nas jutros okupljaš blista,
i leptiri nježni što lete sa cvijeta na cvijet.
A tvoj zar moja je zagonetka,
dragocjeni poklon pred boj.

Tvoje je lice moja zakletva.
Raširi ruke – mahni zarom,
želimo da padnemo danas za tebe s osmijehom na usnama.

Tvoje su pjesme slavujev poj,
tvoje su riječi potok nježni koji uvire u moje srce,
a tvoje kose božanske strune;

Pogledaj u moje oči, draga,
ispusti zar, pa da s osmijehom na usnama u džennet pođem
prije nego što varljive zrake na lice opijeno padnu.
Aman, Saloma.











Neću ti reći ime

Sakrit ću se među silni narod;
Ja, mali čovjek,    
da me tvoje oči ne vide,
da me tvoje oči ne prepoznaju.

A ako me i vide,
sigurno neće reći srcu,
neće duši.
A ako im i reknu
ništa se neće promijeniti.

Na neki ću drugi planet otići,
gdje te nema,
gdje suza kapnuti iz oka ne umije,
zaborav gdje vlada;
A ako i ne odem na drugi planet
hodat ću drugom stranom našega postojanja,
gdje nema tebe.

Tvojom ulicom hodati neću,
a ako i prohodam neću hodati danju,
noću ću;
A ako i prohodam danju
neću hodati tvojom stranom,
a ako i prohodam tvojom stranom
zažmurit ću duboko,
duboko.

A ako se i sretnemo nekad opet,
kao nova bića;
zatajit ću te tada,
neću ti reći da si me već ljubila,
neću ti reći kako ti je prije bilo ime
i jesi li to ti.

A ako ti i reknem da si to ti
i kakvo ti je prije bilo ime;
neću ti reći našu tajnu.











Nebeske livade

      Preko neba zvekeću daire,
preko polja jasna mjesečina,
prevariše slavuje u gaju
pa jutarnju pjesmu zapjevaše,
usred noći kad jacija vlada.

Ne zovi me,
Ne mami me, cvijete,
ne pronosi čini visinama…
Ne žmirkajte nebeske livade,
žedna duša u njedrima bludi.

Ne mogu se oči nagledati,
ne može se nebo opjevati,
međer suza pokvasi hartiju.

Kolo kola…
Gdje je moja draga?
Moje janje u kolu najmanje…
Ili je ona što se diči sladom,
ili  je ona što se kiti žadom,
ili se skriva iza Oriona?

Bubanj bije
a visina ječi,
a javljaju sa kula stražari…
Čudni svati preko neba jezde,
Kal-El-Hana provede junaka.

Kal-El-Hana provede junaka,
svezala mu ruke naopako,
prekrila mu oči anterijom
da ga zvijezda ne oslijepi sjajna.
Za junakom tristo djevojaka,
a za njima zurle,
talambasi…
A za njima ostali svatovi.












Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret