utorak, 4. prosinca 2018.

Selam cvijete






Ispod procvjetalih bagremova

Od kada snijeg nije takav pao, kao onda na procvjetale bagremove u mahali što pade,
snijeg divni....

Škripi prtina, plače prepadnuti behar,
a ulične svjetiljke pjevaju pjesme ushićenja.
Sve sam ti ratove već bio zaboravio,
sve pohode bijah ti oprostio,
sve smo sablje povezali svilenim maramama...

U mile se trepavice tada upletoše nestašne pahuljice, a ja ti ih hrabro zaklanjah crvenim šalom, sve lajući na žuti mjesec i mašući na njega dugačkim resama, strašeći gasve ne bi li pahuljice opozvao s pohoda, da krenu k nebu, gore, gore...

Ispod zelene ti pelerine kucka srce vrapčića; tuk, tuk
Poluvrijeme mjereno starim satom na ala turko, protjecalo je ispod čudnovatih bagremova.
Onu drugu polu našega vremena što si mi je tada darovala još čuvam,
sve obazirući se i sve čekajući velike snjegove i plač behara u strahu

Pogledaj me sada, pogled grijeha moga i duše što ne umije ostarjeti.
Pogledaj de sada oči koje traže po putu
sve ono što ne nalaze
i sve ono čega nema.

Jesam li ti rekao da paziš kuda očima sijevaš, očima divnim
da paziš kuda uzdišeš grudima toplim
i kuda ljubiš smijavicama malešnim.

 








Prognanica

Psi rata daleko su otjerali moju ljubav.
Odnijela je sa sobom svibanjsko sunce
i sa zelenih livada nestade očima sav cvijet.
Odnijela je moje slobode dašak,
i stare ikone na koje se krstih mlad.
Zamače u tuđinu moj plavokosi narod,
sve plačući i milujući goli strah

A ja još i danas pokušavam dosegnuti svibanjsko sunce
i prostranih livada pjev.
Ja još pokušavam u njedrima gajiti slobodu,
za druge ljude nuditi spas.
Aman, aman!,
A tko će spasiti moje biće?,
kad ona meni bijaše narod
i domovina sva.










Mjesečina

Hajde što si pala na onaj ludi gaj;
hajde što si pala na livade u cvijetu
i mali riječni sprud?,
al' zašto se spusta na čelo njeno
i vjeđe dvije?,
što su,
ono…;
(k'o da je Prorok spustio ispod mirisnih kosa;
dimiskije,
arapskom mustrom iskovane), mene sjekle…,
zašto zabiba mirisna njedra,
ako si vjera, 
kaži?,
pa me evo napati, igro mjesečeva;
pjesmo zvjezdana
i tihi šumu riječni…

Od tolike čeljadi, ti baš pade na nju…;
hajde što pade na nju…;
al' zašto u moje zjene svu njenu dušu sruči,
pa sad – ni živjeti mi je – ni mrijeti mi je…
robe,
robe,
teška li je tvoja služba;
s pjesmom se evo igram, a na daleki spremam se put,
posve samotan;
posve neizbježan;
i posve konačan čin.










Ljubavne brigade

Onda kad je njegova duša jurišala njenoj,
mogla je odabrati barem malo manji logor...
možda oči,
možda kose.
           Možda njena stopala;
ili je dlanove mogla zauzeti, nježne,
njegova duša možda...
 Možda bi onda u pohodu ljubavi njegova  vojska  bila pobjednica nad njenim vjernim  brigadama...

Ali je njegova duša zavoljela baš njenu zelenu tuniku na ljame,
sve skrivene i povezane ularima,
u karavani rashodanoj
po porubu obruba – i njena topla njedra.

Odabrala je toplo gnijezdo
čuvano vjernim ljamama.
Male su bile njegove prilike za pobjedu,
u njedrima ga je čekala brza konjica.

Da je barem kao svi drugi ljudi njena stopala zavolio,
možda oči, kose,
usne da je barem, džepove
Ovako će vjekovima tugovati za njenim njedrima.
Ah,
          u njenim  njedrima vladaju nježne ljubavne brigade.











Snježni suton

Voljena moja voljena, oni nas opet diraju svi
i mjesec izdajnik bi da ti otkrije oči
i lice…
Nemirna, oni bi da te umire, imaju svi;
od mene odvoje
voljena moja
voljena.

Tvojih očiju sjaj, tvojih očiju
u mraku beskrajnom titrajem još me zove,
a proljeće je tako daleko
i noći ove…
ja mu se nadam voljena,
ja mu se nadam,
sve manje.

Čas mi se čini posegoh za rijekom što huči, nosi
što svoje virove bajne savija,
pjeni i diže;
čas opet potočić mali znam da si neizbježni,
što srce napaja
u suton snježni moje,
u suton snježni.

U noći ovoj hladnoj svjetla umiru redom,
sudbina kuca na vrata
a mraz mi dušu steže…
al srce još luđe bije kad tvoje uzdisaje,
vjetrić mi donosi
nježne mila,
donosi nježne.
 








Naranče i čokolade

U zemlji naranči i čokolada
moji te pupavci traže malešni,
u grudima se toplina prelijeva
iz nečega u nešto divno drugo.
U šumskim izvorima se bibaju sjene
tvoga lijepog lika,
a poljubaca
i zagrljaja
na pretek, moja tugo.
U zemlji naranči i čokolada
svi su jednaki ljudi,
samo se jedan uzdah nudi,
onaj od sretne
vrste.
Za ručak svi imaju naranče
a za večeru
čokoladu,
kad se već ljube
neka pomalo ližu
i prste.
 









Čama


Skrivam u dlanove oba oka
da lakše prebolim njeno lice;
da me nije,
da me nije.
Na usnama mi njeno ime,
u njedrima mi vatra trne,
što me grije,
što me grije.
A ja pameti vičan nisam,
slijepi mene kroz zivot vode,
baš kao prije,
baš kao prije.
Ko nije ljubio ne vidi ljubav,
ko ranjen nije ne vidi rane,
pa se nasmije,
pa se nasmije.
 











Selam, cvijete
         

Niz dolinu noćca brodi,
niz dušu se sjeta plete;
Da sam ptica,
da sam cvijet,
da sam uzdah,
da sam dijete.

Niz grudi se tuga lije,
niz lice se suza valja;
Da sam pjesma,
da sam leptir,
da ti šuškam
kraj uzglavlja.

Da sam sveti mač prorokov
da zavitlam niz ravnine,
da sam Ivan Zlatousti,
da sam Kalež iz davnine.

Da me pašeš,
da me kušaš,
da nazdraviš i ispiješ,
da me tješiš na golgoti,
ispod križa da mi bdiješ.

Noćas moja duša slavi,
noćas oči nebu lete,
blješti biser, puca vrijeme…
Selam,
selam, nježni cvijete.










Karavana


U mrak šapat objavljuje tvoje ime,
tek usnice da se miču.
Niti ruke da pridrže,
niti oči da proslave.
Niti lice da plameni, vilo moja.

Niti mjesec da ogrije,
niti zvijezde da kolaju,
niti voda da se mreška.
Nit duhovi da šuškaju u trstici,
dok te čekam.

Nema broda,
nema svoda,
niti štuke da se baci u vrbiku,
da mi nadu zatalasa.
Sve je mirno osim grudi;
Boj se bije,
vatre gore,
sve se budi.

U mrak šapat objavljuje tvoje ime na usnama,
pa pričeka…
A trstika odgovara:
„Tiho,
tiho, karavano iz njedara…
Čemu jeka?“









Eram bašta


Jutros u Širazu ranom zorom vika:
„Drž' te lopova!“ –
zalomila graja uskim ulicama;
Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,
rukom pokazuješ,
zadižeš halju pa  mi ljubav nudiš.

Hoće li ruke prije,
ili oči?
Hoće li usne prije nego moje?
Hoće li suze prije poljubaca
sa Nahru Azema poteći niz lica…
Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,
rukom pokazuješ,
zadižeš halju pa  mi ljubav nudiš.

Zanjihala si se ko pahulje nježne,
sve po krovovima pa niz uličice;
vjetar se podiže  sasvim iznenada,
odnese maslačkovo odmetnuto biće
iznad Eram vrta, preko svete vode.
Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,
rukom pokazuješ,
zadižeš halju pa  mi ljubav nudiš.

Zanjihala si se ko pahulje divne,
podignula se i pala iznenada.
Ah,
izludila me maslačkova bića
među kamilama srebrenih ulara
što mi suzu mame.
Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,
rukom pokazuješ,
zadižeš halju pa  mi ljubav nudiš.

U gužvi velikoj,
dok lopov uteče,
između ljudi u palminu hladu
učinilo mi se tvoje lice, cvijete,
kako se smiješi u džennetskom sadu,
među pahuljama maslačkovim bludiš.
Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,
rukom pokazuješ,
zadižeš halju pa mi ljubav nudiš.





 

Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret