nedjelja, 2. prosinca 2018.

Nomad



Nomad

     U  doba velikog potopa
strašan pogrom me bacio s jedne gore na drugu.
Stigoh evo pod staru šumu
što je lijepi plavi val stoljećima pljuska,
nastaniše se tu moje pjesme, 
draga.

Kad te se požele moje oči,
tad na osami okrenem pleća Velebitu.
Bura hladna neka tuče prekaljena stvora,
ja samo njedra zanjišem nježno,
i ljuljam te.
U toploj zavjetrini ja kriomice ljubim tebe,
draga.

Noćas ću svaku pjesmu pokloniti tebi.
One male će k'o perle biserne 
okititi tvoje zglobove.
One ljepše ljubit će u snu tvoj bijeli vrat.
One duže su zlatna ogra
što ti dira zanjihana bedra,
draga.

Ja sam rođen da ti budem brižan vrtlar
koji bez pogovora njeguje tvoje vrtove.
Pustinjak sam daleki,
što samo tvojom šumom ljiljane zlatne zalijevati znade.
Kiša sam što samo tvoju livadu u sutonu natapati kani;
a obnoć pastir
što frulu tvojim proljećima svira,
draga.








Što te nema


Svi su nekuda trčali
a ja trčati nisam mogao
jer sam tiho volio nju.
Kud je bila dolina,
kud  je bila oblina,
kud je bila milina,
i kosa.
kud  je bila gorsko jezero,
i posavska zlatna žita,
i osmijeh divni kud je bila –
jedinstven dah i uzdah.

Volio sam je kad je znala blago zaječati
na sred božjeg puta
dok prolaznici prolaze,
ona je tada tiho od ljubavi silne ječala
i pokazivala mi prstom nebo,
pa onda zemlju;
valjda mi govorila nešto
što se motalo samo po njenoj glavi,
a to nešto
ni danas ne shvaćam što bješe.

Volio sam je
kud je bila iskonska rijeka
što se zove Vardar.
Da, ona mi je bila Vardar
na čijoj su obali mnogi namočili plamene sablje brid.
I, kud je Triglav bila,
ljubav moja,
moja planina mila.
I Bosna ponosna mi je bila ona
kad god me zazvala da dođem da je ljubim,
djevojka zanosna,
šećer osmijeh,
šećer uzdisaji.

I volio sam je...
kud  je Sirotanović vodio brigadu,
tamo gdje je najviše skrivala ženstvenost nježnu,
a nisam znao
da neko zao postoji,
uz mene stoji,
tko je ne voli,
tko je boli,
tko nosi boli njenoj duši djevojačkoj.

A volim ja nju i danas,
srce mi zaigra kad je se sjetim.
Koliko je puta samo pomilovah,
koliko joj puta napisah pjesmu ljubavnu,
koliko je samo puta poljubih.

Njen miris i danas mi vjetri donose,
daleko preko Velebita,
od nje mi još sunce izlazi,
od Bosne.
Njoj svaka moja nada zalazi,
od nje mi još oko zasuzi
a usne još šapuću njeno ime:
„Gdje si,
gdje si,
što te nema?“











Pjesma vječna

Moja je pjesma tek malo
od prave pjesme,
moja je tuga tek malo
od prave tuge neke,
moja je duša tek stari znamen,
a moje oči straža vječna
što zvijezde provodi nebom
u spomen
na dane davne i daleke.

Moja se ljubav ne broji
u ljubavi prave,
moja se draga ne broji
kao drage druge,
u stihovima nježnim
ona oživi
i svaku večer
njiše me
dugo,
dugo,
dok snovi ne sviju vjeđe grešne.










Na pašnjacima dalekim

U malešnoj kućici na pašnjacima dalekim, dijete bludi, bludi.
Veliko stado sočnu travu pase, i zvono tuče na predvodniku.
Sunca se probija zračak
i toplo je,
toplo u njedrima cvijete,
a pored njega na ležaju skromnu,
jedno mjesto čeka na te.

I kućicu malešnu rogati volovi dolinom često povuku,
kad stado opase travu, traže se livade druge…
Orlovi nebom kruže,
planina stara je u muku,
samo na ovnu predvodniku zvono pašnjakom tuče,
tuče.












Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret