ponedjeljak, 3. prosinca 2018.

Izbor Hafizovih gazela



Dvanaest najljepših gazela (gazel 3)

Ako ta turska djevica iz Širaza osvoji moje srce, i Samarkand i Buharu dat’ ću za mladež što krasi joj lice.
Vinoto
čo! Daj ono vječno vino, jer nećeš naći ni u raju, obale potoka Roknabada i cvjetno šetalište Mosallu .
Jao, ove ljepotice prpošne, što u grad nemir unesoše, mir iz moga srca, kao Turci opljačkanu robu odniješe.
Ne treba ljepoti drage ljubav moja nedostojna. Čemu surmom, bojom, mladežom lijepo lice krasiti?
O pjevaču i vinu kazuj, tajnu svijeta ne traži, , jer nitko je mudroš
ću svojom nije, niti će otkriti.
Od mnogih ljepota i vrlina Jusufovih , znao sam, da iza vela nevinosti, ljubav
će Zulejhu odati.
Grdi
š li me il proklinješ, ja te uvijek blagoslivljam, tim će rujnim usnama slatkim, gorak odgovor pristajati.
Poslušaj dušo, jer više od života samog, vrli mladi
ći vole savjet starca mudrog.
Ispjevo
si gazel, probušio biser , pjevaj još Hafize! jer po tvojoj će pjesmi nebo ogrlicu Plejade nizati.

Hafiz








Gazel 308

Govorim otvoreno, i to je moja sreća, ljubavi rob sam, oslobođen oba svijeta.
Ptica sam ba
šte rajske, i kako da opišem, pad svoj, u zamku zle kobi ovoga svijeta?
An
đeo sam bio, a raj, dom moj uzvišeni, Adem me je doveo do ruševnog svijeta.
Sjenu stabla Tube , hurija draž i obalu zdenca, maštaju
ć o tebi dovedoh do zaborava.
Na plo
či moga srca, do elifa vitkog, ništa nema. Pomoći mi nema, učitelj naučio nije druga slova.
Nijedan astrolog ne otkri zvijezdu sudbe moje, o Bo
že! Za koju me sudbu rodi majka svijeta?
Čim postadoh robom na vratima krčme ljubavi, svaki čas me iznova neka tuga pohodi.
I s pravom mi se oko krvlju srca napaja, jer dadoh srce onom što najdraže je ljudima.
Obriši suze Hafiza vrhom uvojka, da ni bit ne odnese bujica neprestana.

Hafiz








Gazel 326

Očekujem spajanje s tobom, da se života odreknem, ptica sam rajska, da iz zamke svijeta izletim.
Zaklinjem te, ko’ roba me svoga primi, pa da se vlasti zemaljske odreknem.
O Bože, od oblaka vodilja kišu pošalji, prije no što poput prašine nestanem.
Na mom grobu s vinom i sviračem sjedi, da za mirisom tvojim iz groba plešu
ći ustanem.
Ustani i poka
ži se, o ljepoto krasna stasa! da se života i svijeta odreknem, plešući ustanem.
Iako sam ostario,
čvrsto me zagrli, da kraj tebe zorom pomlađen ustanem.
Na dan smrti, daj mi da se časkom s tobom sretnem, da ko’ Hafiz, od života se, i svijeta okrenem.
 

  Hafiz














Gazel  333

Moga tijela prašina, dušu mi prekriva, o, sretnog li trena, kad’ s duše taj veo zbacim.
Nije ovaj kavez za me – pticu lijepa glasa, odoh ja u raj cvijetni, tome kraju pripadam.
Zašto do
đoh, gdje sam bio, nikom znano nije, i žalosno je, što bitak svoj zanemarujem.
Kako letjet
prostranstvima svetoga svijeta, kad sam svojim tijelom, ko u kućici, zatočen.
Krv
što teče mojim srcem, miriše l’ na mošus, ne čudi se, to s jelenom-mošutnjakom patim.

Hafiz






Nemir i dama

Niti ljubav njegova,
niti ona što ne ljubi više njegova lica;
nikada neće doći, s prvom jutarnjom zrakom,
njegovu nemiru.




Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret