Očekivanje
Otprhnula je poput ptice s lovorove grančice
i sad je u srcu sve mirnije...
Djevojčina duša više ne dršće.
Možda
je stig'o neki putnik,
netko tko joj je drag...
Zabrinuta shvatila sam boli u srcu prijateljice.
Za doček je obukla lijepu haljinu,
obukla za susret prijateljski.
I sad sva u žurbi, jer je netko čeka,
postaje još ljepša.
Njezina je čežnja u tako lijepu ruhu meka,
meka...
Sapfo
Slomila
me ljubav
Slatka majko,
ja ne znam više tkati.
Svladala me ljubavna čežnja,
koju mi je udahnula mila Afrodita
za mladićem jednim ...
Sapfo
Moja
ljubav
Ljubav danas razdire moje srce.
Ona je k'o vjetar
koji u planini na hrastove stoljetne udara ...
Ljubav je vjetar
koji sve pustoši...
Sapfo
Ljepotica
s Lezba
Eros zlatne kose
udari me jednog dana purpurnom loptom.
Potaknu me da se loptam s djevojkom
sa sandalama izvezenim.
Al ona,
k'o djevojka s Lezba i iz dobro građena
grada;
prezirno pogleda moju sijedu kosu
i za drugog ushit sačuva
svoj...
Anakreont (6. stoljeće
stare ere)
Čini
mi se bozima sličan
Čini mi se bozima sličan
onaj koji smije naprama tebe sjesti
te izbliza slušati tebe kako ljubazno zboriš,
smiješkom slatkim smiješ se, — to je meni sve
u grudma stravilo srce miljem.
Čim te samo za časak vidim, glas mi u grlu zapne,
jezik meni zanijemi,
tihi mene po svem tijelu ljubavni oganj prođe,
nit već vidim očima nit što čujem, uši mi šume,
teški znoj mi teče sa čela, dršćem
sva k'o prut,
a žuća
sam nego trava,
čini
mi se, samo još
malo te bih umrla jadna.
Sapfo
Što je gazel?
Gazel je vrsta kratke lirske pjesme
koja se sastoji od 10 do 30 stihova koji čine kratke strofe, katreni. Ove pjesme obično imaju
ljubavnu tematiku, bila ta ljubav prema ženi, prijatelju ili uzvišenom biću, Bogu. U gazelu se rimuje
2. i 4. stih, a 1. i 3. ostaju nerimovani. Ova vrsta pjesme je nastala u
arapskoj književnosti, ali su je proslavili perzijski pjesnici Sadi i Hafiz.
Teme ove pjesme su: ljubav, ljepota, životna radost, ponekad patnja i bol.
Gazel
333
Moga tijela prašina, dušu mi prekriva,
o, sretnog li trena,
kad’ s duše taj veo zbacim.
Nije ovaj kavez za me – pticu lijepa glasa,
odoh ja u raj cvijetni,
tome kraju pripadam.
Zašto dođoh,
gdje sam bio, nikom znano nije,
i žalosno
je, što bitak svoj
zanemarujem.
Kako letjet’ prostranstvima svetoga svijeta,
kad’
sam svojim tijelom,
ko’ u
kućici,
zatočen.
Krv što teče mojim srcem, miriše l’ na mošus,
ne čudi
se,
to s jelenom-mošutnjakom
patim.
Hafiz
Gorući tulipan
Jednom će iz mog groba izrasti
Bezbrojni, crveni tulipani.
I gorjet će rumenim plamenom.
Ne čudi se tome , o najljepša,
Sjeti se koliki je silan žar
Ljubavi tebi posvećene
Gorio nekoć u živom čovjeku.
Kad mrtav toliko plamti.
Hafiz
Izgoren
Ne postojim više.
Bijah jednom i nestadoh
u plamenu moje ljubavi.
Jedna ogromna vatra.
Lagani pepeo rasu se u zraku
I pade nježno pred tvoje noge.
Ne zgazi ga, u njemu kuca još moje srce.
Hafiz
Srce
Kad se raskomada srce moje
u tisuću dijelova,
opazićeš, mila moja,
da svaki dio ljubi.
Kao tisuću čitavih srdaca,
punih cjelova.
Hafiz
Muallaqa, sedam
zlatnih arabljanskih oda
Pjesme su nastale u VI vijeku prije pojave
Islama, što pokazuje da su Arapi imali još u to doba visoko razvijenu
poeziju, u šta se mogu čitaoci sami uvjeriti bogatstvom stihova u kasidi.
Imruu-l-Qays
(Umro 540. ili 565.)
Imruu-l-Qays je
sin starješine plemena Kinda koje je u VI vijeku uspjelo nakratko okupiti
plemena u arabijskoj oblasti Nadžd. Nakon pogibije Imruu-l-Qaysova oca, taj
savez se raspao i pjesnik-kraljević je proveo svoj vijek tražeći saveznike koji bi mu pomogli da povrati očevu moć i dominaciju plemena Kinda.
U mladićkim danima
jezdio je s grupom prijetelja po Arabijskom poluotoku sladostrasnički predan
zabavi i uživanjima.
Muallaka
Prije nje sam isto ovo sa Umm al-Huvejris doživio
I sa komšinicom njenom, Umm Rebab, na Meselu kada sam bio:
I sa komšinicom njenom, Umm Rebab, na Meselu kada sam bio:
Njih dvije čim bi se pojavile, miris mošusa bi me zapahnuo
Poput lahora proljetnog kad bi mirisom karanfila puhnuo,
Pa bi zbog čežnje neizmjerne iz očiju mi suze linule
Niz prsa - sve dok mi pojas za sablju ne bi skvasile.
Ah, kako često sam sa ženama uživao,
Naročito na Daratu Džuldžulu kada sam bio –
Toga dana kad sam za djevojke devu vlastitu zaklao,
A one sedlo njeno preuzeše dok sam ih u čudu posmatrao;
Zatim su se djevojke devinim mesom gostile,
Prošaranim salom što sliči na pramenje bijele svile;
I onoga dana kada sam se u nosiljku Unajzinu uspeo,
Pa mi je kazala: “Devu ćeš mi upropastiti, bolan ne bio!”
I još veli, dok se u ritmu milovanja naših nosiljka klati:
“Leđa si devi nažuljao, Kajse, hoćeš li već prestati!”
A ja uzvraćam: “Samo ti nastavi jahati i uzde devine opusti -
Nemoj da prestanem plodove zamamne po tebi ubirati!
Imruu-l-Qays
Nema komentara:
Objavi komentar