ponedjeljak, 12. studenoga 2018.

Muallaka začuđenoj Luni




Govor ptica, obraćanje labudu

Primam te u svoje biće,
da postaneš ja, labude divni.

U Pompejevim vrtovima ti zabludi,
onda kada se najmanje moja Leda nada,

onda kada uzdahne milujući dalije nježne,
ljubav moja.

Onda ona neće znati,
onda kad joj sunca zračak padne na njedra,

kada ti priviješ perje krilu njenom,
i kad šaputala riječi nježne bude…

neće znati da sam joj ja pohodio katedrale
i melečke vrtove njegovao;

i bunare njene zabibane – posjetio da sam,
haman kradom.






Moje srce nije mogla razdrijeti
vučica gorska,
nisu kanjoni ispod Strahova,
niti Oteša – rijeka što kamenje valja.
Moje srce nisu razdrli balkanski ratovi,   svi ti pasji skotovi,
niti progonstvo ljuto.

Moja ljubav jača je od vjetra koji jele ruši.
Jača je od požara koji sve spaliti znade.
Moja ljubav iskovana je davno,
u tihu dodiru – i još tišem uzdahu.






 




Što ne puhne vjetar ludi

Što to spava,
ako čežnja nije,
u njedrima mojim?

Što ne puhne vjetar ludi, s Bosne,
da rastjera plavičastu omaglicu,
što mi je pusta na zjene pala?

Što mi srce ne umije tući, haman ludo?,
što mi oči ne umiju sijevati pakleno?,
što mi kletva sa usana ne poleti - k nebu…,

što mi srce iščupa iz grudi,
Leilo,
Leilo cvijete?
 





Kad nema nas

Plavi cvjetići su moji uplakani
na livadama iz magle dozivali
a duša gnijezdo suzom opjevala,
ne nosi sreća tvoje ime, draga.

Ne nosi  sreća tvoje ime, draga,
u pjesmi,
u rijeci,
na nebu,
u rosi…
ne slave oči sutone na Učki,
ne mole usne lijepu pjesmu tvoju.

Ne mole usne lijepu pjesmu tvoju,
ne mole  jutro,
niti radost,
niti spas…
ne leti sokol krugove visoko;
kad nema tebe,
kad nema nas.









Janje moje

Svud je tama pute pritisnula,
janje moje.
I tko bi samo rekao da su takvi ljudi pa kud ćeš gore;
kad kidišu katili – na nejač,
kad pljuju – na sve sveto,
i svake ljubavi i nježnosti trag,
zatiru oni.

Svud je tama pute pritisnula,
janje moje a meni se spava...
Dobro mi se čuvaj! Ne nudi olako svoga osmijeha s lica,
ne daruj uzalud bljesak oka,
niti treptaj trepavica…
Zaboravi me – zaboravi.
Sitnina je bila naša ljubav;
tek dodir,
tek miris,
tek uzdah…
Nije to ni bila neka ljubav,
zaboravit će jednoga dana ljudi i sunce sjajno
i nas dvoje;
i ja ću zaboraviti tebe – janje moje.





Emra i kaldrma

U Velikom Hanu su je na trenutak ugledale željne oči.

Sunce je odmicalo zapadu, a ona za suncem zamače iz Hana
kaldrmom u Podmusalu.

Grehota je da muško gleda pomislih, ali otrpjeh,
ne izrekoh grešne misli, što od straha, što od srama.

Mirisala mi je nepoznatim mirom – i divnim. Ja mišljah:
Evo butum kaldrma pa bludi…“

I zanjihala se bokovima bijaše, njedrima se zabibala
ta kaldrma, ili Emra možda?

A sigurno je to ona bila, zašto mi ne kaže?
Zašto mi ne da znak?

Ako bijaše Emra, onda neka dva puta šklapne trepavicama divnim
ako bijaše kaldrma barem jednom.

U Velikom hanu su je na trenutak ugledale željne oči.

Sunce je odmicalo zapadu, a ona za suncem zamače iz Hana
kaldrmom u Podmusalu.
 





Muallaka začuđenoj Luni


Kad se ono žedne usne zapečaćena zdenca dočepaše, kad se ono...
kad zvjezdano nebo zapjeva visinama.

Ispod anterije joj zamirisaše al-katmeri,
a sa usana joj prokapa saće, Allaha mi!

Ja je obljubiti ne umjedoh, tako divnu,
tako prekrivenu božanstvenom ushićenosti?

Prošaputa ispod anterije zdenac,
zatreptaše leptiri ispod nespretna dodira.

Sa livade čežnje zamirisa rosa,
sa malešne...

U kasnu mi autumnu u njedrima zaigraše ilinska džemreta,
a noge kao kod neoblizana teleta, zadrhtaše.

Svijest mi se od sreće mutiti stade.
Mjesec zađe za oblačak, pa izađe!

Mreš li mi to, ili živiš? Pogledaj me!
Reci nešto iz behuta, privuci me!

Zagrli me, nevjesto moja raspasana!
Zanjiši me ko livadu da bol mine, sestro moja.

Mreš li mi to, ili grgoljiš molitve svojoj začuđenoj Luni,
ili šapućeš ilahije milujući slavuja?






istaknuti

Hazret