ponedjeljak, 5. studenoga 2018.

Mravi, mravi


Mjesečina

Hajde što si onda pala na onaj ludi gaj;
hajde što si pala na livade u cvijetu
i mali riječni sprud…,
al' zašto se spusta na čelo njeno
i vjeđe dvije,
što su,
ono…
k'o da su ruke spustile ispod mirisnih kosa;
dimiskije,
arapskom mustrom iskovane, mene sjekle…,
zašto zabiba mirisna njedra,
ako si vjera, kaži!,
pa me evo napati, igro mjesečeva;
pjesmo zvjezdana
i šumu riječni.

Od tolike čeljadi, ti baš pade na nju…;
hajde što pade na nju…;
al' zašto u moje zjene tada svu njenu dušu sruči,
pa sad – ni živjeti mi je – ni mrijeti mi je…
robe,
robe,
teška li je tvoja služba;
s pjesmom se evo igram, a na daleki spremam se put,
posve samotan;
posve neizbježan;
i posve konačan čin.










Perjanica

Sunce što nebom hodiš,
Sunce moje što sve vidiš
i što svaku tajnu znadeš…
pozdravi mi onu što san duboki sanja,
te me u snu zaboraviti umije,
ali me se prisjetiti ne umije.

Zvijezde malešne što tihom pjesmom
ispraćate noći,
zapjevajte mi pjesmu koja dušu tješi,
što će ono biti pjesma pobjednica;
što će ono biti drugim pjesmama perjanica.









Pismo sestri Dženiti

Mnogo dana minu, a ja se s tobom ne poigrah
moja sestro Dženita.
Tvoj te veliki stariji brat iznevjeri,
onaj što sve može,
onaj što sve hoće
i mora.
A zelene tvoje oči moljahu me puno puta
za samo malo igre na putu,
među kućama  starim…
i kuče malešno, obećano, ne stigoh nikad ukrasti za tebe,
pa ga k'o ostali ljudi donijeti u kaputu umotana…,
tebi ga darovati,
tebi.
Ali doći će dan kad će moja duša opet zapjevati,
kad ćemo se samo nas dvoje opet igrati na putu,
između kuća starih;
a oko tvojih se nogu vrti malešni bucmasti tornjak
što ga za tebe ukradoh hrabro,
iz legla opasnih starih šnajdera,
živodera.










Mala sova

Ispadosmo i dobri – koga izgubismo.
Dosta i imamo
koga nemamo.

Čije smijavice srce pamti? Čije lice vrijeme skriva?,
dobro i disati umijemo za kim uzdišemo.

Zaplači pjesmo!
Zapjevaj mi sviralo od trstike!,
nema više Male Sove
u sutonu plavoga danka.









Bosonoga drekavica

Mistična i sva si za ljubav stvorena.
Ti mamiš u osvit jutra sunce i srca njegovog plam.
Tek malo si od kapljice rose veća,
al' travom juriš u lugu.
Ozeblih stopala provlačiš se ispod djeteline s četiri lista;
i tri
i dva;
ali drekavcima dugouhim ljubav si od zakletve;
pa misle na pir,
i misle ispod velike pečurke,
zaprositi tebe za nevjestu.







Mala Zeba

Ti si moja Fringilla coelebs, ptica divna.
Sjećajući se tvoje ljepote, još hodim putom.
Privučena pjesmom ljubavnom, ti sva treptiš,
očekujući topli dodir krila.
Tvoja pjesma ostat će duboko u našim srcima upamćena…
i tvoje zimske posjete našim vrtovima – ne kanimo zaboravljati






Pjesma Sjenici

U milju svi tvoji dani teku i tvojih njedara mami čar.
Sitnoga kljuna med i radost očima točiš,
i tališ usnama žeđ.
Pod dlanom srce tuče;
tuk-tuk,
tuk-tuk.
Bijeloga lica nježnost opija nas,
opija nas!
Pod krilom tvojim naša je sudba spakovana sva, Sjenice divna.









Poslanica u Mitilenu

Možda će jednom, kad dođe dan u oči divne, tek kad on dođe,
možda će biti jasna ova poslanica,
glavicama pametnim, usnama mednim i smijavicama zanosnim…

Možda će onda shvatiti oči divne,
zašto se srlja u bespuće
i zašto se u srcima kamenim zericu topline moljaka,
od strane moje malenkosti,
i mojih istomišljenika, braće moje po peru i sestara mojih
po ljepoti; od strane polugrešnih duša naših...

A ja ću tada već biti svilena buba što prede
i šaš koja šuška;
i putnici oni dugonogi, divni,
oni iz trave što proviruju svakoga sunčanoga dana,
zgranuti avetinjaci i uhaladža oprezna ću već biti...

A do tada, dok to ne postanem,
dok to ne postanem dovoljan sam sam sebi,
ovako čangrizav i zao,
s oblacima iznad glava i toploj zemlji ispod stopala,
ja sam dovoljan toplu danu.

Dovoljno će biti hvaliti zelenu goru
i livade mirisne, paprati na obodu šume i stijenje planinsko.
Dovoljno će biti moja uspomena na veliko stado divno,
štono ga ovan prethodnik  vodi tukući o teško zvono;
i štono ga pastir mlad gonjaše ispred sebe ravno u raj...

Od okusa na usnama, dovoljan će biti planinski izvor,
od topline iskonske,
dovoljni će biti sunčani dani,
a noć?, noć ću kratiti slušajući udaljenog ćuka
 i  tihu pjesmu visokih zvijezda slaveći.

Neka ovu poslanicu prime u Mitileni
i obećanje duboko (lišeno pogreške svake vrste),
da više neće vatre krilate ptice gorjeti za divne djevojke,
za one njihove, prpošne.















Mravi, mravi

U ime najmanje zvijezde, spustimo na čelo  poljubac oproštaja ― za laku noć.

Ah,
Ostade jedna posve mala, skroz na zapadu:
Ljubi me opet!

Svu noć brojasmo silne zvijezde tko se ne bi pobrojao;
ispočetka sve!

Za najveću zvijezdu Sirijus,
daruj poljupca tri.

Za Mliječnu stazu u kompletu pedeset poljubaca;
s milovanjem ispod tunike
 i s grljenjem.

Za rojeve zvijezda s istoka karavana poljubaca
s ispijanjem zdenca.
Za mjesečeve čari ispijanje zdenca
i potapanje utopljenika, poradi spasa

Za jutarnju rosu,
jedna suza

Za rastanak,
jedan osmijeh

Za znake raspoznavanja sutrašnja lozinka:
Zagrljaj, zagrljaj, zagrljaj!

Odziv na lozinku:
Mravi, mravi, mravi!





istaknuti

Hazret