utorak, 9. listopada 2018.

Jutros



Poema o Madžnunu Laili

Da mi je barem jednom susresti Kaisa Ibn Al-Mulavaha, zvanoga Madžnun Laila,
da mu vidim staru sablju dimiskiju
i arapski džeferdar – dugu diljku ostragušu...


Pitao bih ga za njegovu Leilu,
 što no se Madžnun poradi nje u sedlu naginjao,
a sve  na onu stranu kud je Leila sa svojim  drugaricama hodila.


Je li istina da je po putu u njedra trpao pijesak ispod njenih stopala;
i da je Madžnun na Sunce Nebesko bacio tešku topuzinu,
zapucao na njega iz puške diljke,
ne bi li ga sa svoje kamile pogodio među oči


ne bi li ga Madžnun oborio u pijesak, a sve zbog toga  što je Leili jutarnji ševak učinilo,
pa je Leila morala zarom zakloniti lice da se od zlatnih uroka spasi,
a sve  baš u trenu kad je u susret Leili na kamili jahao  Madžnun.


U rano jutro, sunce to drsko ne dade mu vidjeti pustinjski cvijet,
Tek svileni zar sijevnu mu kratko pred očima;
i usne njene medne ocrtaše se na jedan tren ispod zara,
a u taj zao čas kamila mu poskoči,
te Leila i njena pratnja minuše pored nakrivljenoga  Madžnuna...


Ako se Madžnun koji put u zvjezdanoj noći prikrao Leilinu šatoru
i kazivao  joj šapatom kroz svileno platno stare arapske legende…
je li njegova Leila na mekanu šiltetu za njim tiho uzdisala?
Je li Madžnunova Leila pustinjom hodila posve tiho,
dražesnim, malo poširokim korakom?


Jesu li se zvijezde osipale kraju, a mjesec se oblačkom pokrivao po glavi,
a sve zbog  Leiline ljepote i ljubavne ushićenosti toga pustinjskoga cvijeta…
i njene sreće u očima
i topline u njedrima,
haman divne?


Je li Leila Madžnuna ljubila dugo,
dugo…
sve nježno u sutonu dana oslanjajući svoje dvije smijavice o njegovo ratničko lice…
je li ječala od sreće posve tiho;
i je li Madžnun volio tako iskreno i vječno Leilinu tuniku  izatkanu svilenim koncem,
na kamile…
 i ljubio joj papuče od mlade antilope, opšivene mekanom kajasom?


Zora rana, što je pustinja sa zebnjom iščekuje,
sve nadajući se da se mrkla noć već jednom rasprši;
zora rana koja  prvim zrakom svjetlosti dolazi sa istoka, nije lijepa koliko je lijepo tvoje lice,
Leilo moja…
a ni lice tvoje nije lijepo, koliko  su topla tvoja  njedra,
 ispod svilene  anterije što ti tuku, kao u grlice uhvaćene u krljetku...



I pamet tvoja  divna, premca nema…
što me davno sjetovaše ljubav moja,  da je ja siromah ne ljubim tako jako,
te da je skrivam od ljudi,


da vučjom trešnjom koji put malo  zagasim oči, da ne blistaju tako izdajnički sretne,
među ljudima,
među kamilama u karavani
i među šatorima u zelenoj oazi.


Ne slušajući savjete, ja sam je i dalje jako ljubio – ne zagasih nikad oči vučjom trešnjom,
ne izmolih u sutonu dvije dove, pokajnice!


Ne umjedoh drugačije!
Nikako je ne umjedoh ljubiti  oprezno,
Niti omanje ljubiti, cvijeta moga – ne mogoh….


Oči su mi i po danu i po noći blistale kao zvijezda Sirijus iznad Sahare,
kad se među zvijezdama drugim bisernom srmom okiti.


Srce je lupalo kao teški turski doboš  kad krene telaliti po mahalama,
javljajući  raji o porezima i sultanovim dukatima koji se trebaju predati tamo
gdje je dukatima i mjesto,
a u carske riznice;
jer što će fukari dukat, kad ga imati ne umije.


Nije dovoljno to što ga ima i miluje, treba dukatu  i zlatnu baulu iskovati!
Treba mu teške okove navući da ga zaštite od hajdučke ruke,
kulu mu ozidati,
haman visoku.

Treba dukat zveckati u zlatnoj igri  s drugim dukatima, isto kao ono,
što moja divna ljubav treba  da se igra s drugim,da ode,
da zaboravi mene.


Da je odvedu,
ukradu,
prodaju,
da mi srce moje zlatnim bodežom izbodu.


A sve to, ne bih li i ja bio sretan zbog barem nečega zlatnoga,  Leilo moja;
kad već tvoje  zlatne kose više ne milujem,
i kad me tvoj  divni glas ne doziva…


i kad je došlo vrijeme umiranja moje duše,
pa neka barem mrem od tvoga zlata,
cvijete.


Ka d se Leila udala za drugoga, kolika je tada bila Madžnunova tuga,
koliko njegovo beznađe?
Koje je sitne pjesme Madžnun u svome srcu ispjevao Leili, a da joj ih nikada nije dao,
 niti ih na pergament zapisao?

Je li Leila u sutonu  hodala po mjesečevim mostovima  pustinjskih  kanjona, 
dozivajući Madžnuna
i koliko je dugo od tuge umiralo Madžnunovo srce,  puno ljubavi?


Dodatak poemi: originalni fragmenti  iz Madžnunove muallake napisane u osmom stoljeću,
djevojci  iz nomadskog plemena – Leili;


„ …I svakoga jutra, kad jutarnja zvijezda sa blistavom zorom iz duboke noći izlazi,
probudi se opet moja čežnja, a kad se spremam na molitvu Alahu,
sagibam se prema onoj strani, gdje ti, moja najdivnija zoro boraviš…“


„ I da mi sveti zakon Korana to zabranjuje, ja ipak samo za tobom čeznem,
jer više od svega volim tvoje ime Leilo,
i sva imena koja liče tvome imenu.“


„Neka Allahova kletva padne na sve one koji misle da vrijeme mome srcu
može donijeti mir.
Moj um i moje srce neprestano sanjaju o Leili.
Ali Allah je već drugom obećao moju dragu, a mene je izludio od
ljubavi.
Zar mi ništa ljepše nije mogao darovati?“


„Prijatelji moji, ako mi ne možete reći gdje se nalazi Leila,
pripremite mi tabut i mrtvačke ponjave, i molite Alaha,
neka se smiluje čovjeku kome je srce prepuklo za Leilom…“








Ne pitaj me

Ne pitaj me koliko te volim,
koliko jedno zvjezdano nebo,
koliko veliko stado što ga nekad davno imah
na Zelengori.
Koliko dva malešna potoka i šumsku golubicu
koja mi je gugutala uspavanke.
Koliko sunce koje me je bosonoga u rano jutro grijalo kad čuvah očeve krave u Cerovini.
Volim te koliko volim najljepšu pjesmu,
onu pjesmu što je tek napisati kanim.








O, dođi



O, dođi mi,

dođi,
dođi kad si već tako plava,
kad si već tako tiha,
kad si liječnica moje duše,
kad si sama.

Ne želim zvijezde,
ne, ne,
samo si ti meni sjajna,
ne želim cvijeće niti radost duše,
kad nema tebe,
kad si mi strana.
 







Nemojte se pokajati

Nemojte se nikada pokajati što vas je kroz život vodilo ludo srce,
a ne moćan um.
Um je samo za magazaša što no u magazama svojim
pamte sve štofove,
što pamte svu egzotičnu robu s istoka što će no im nabreknuti kesu
s dukatima…
štono ljubav planiraju i ugovaraju,
sve dršćući od strasti koja ih obuzima pri slušanju zveketa zlata,
objedinjena i umnožena gazdinskim debelim brakom.

Ako vas kroz život vodi srce,
ne sramite se radi njegova nejaka drhtaja…
Neka vam duša zapjeva ovu malu pjesmu,
darovanu vam od jednoga roba ljubavi:

„Mirišu kose na vodicu od cmilja na Poljani  Kjathane
i sretni parovi već svoje zvijezde traže
a ti mi se još nećkaš cvijete
stani da te barem oplačem malo ponekom lijepom suzicom rosnom…
stani da se barem oprostim sa tobom
dok se mjesečina ne udavi u vodi.

Mirišu kose na vodicu od cmilja na Poljani  Kjathane,
omamili su me uzdasi skriti
k'o kad se noćni leptiri roje
Ne ljuti se!,
poskočila su  tvoja njedra ispod dodira slučajnog cvijete…
divno ti lice miriše na cmilj
a oči u zagrljaj mame.“

Ako vas i zaboli srce od čežnje – ne pokajte se!
Ako vas privlače rojevi zvijezda… slobodno ispružite
k nebu ruke…
Nije hir,
nije hir, to što si u mojim njedrima cvijete;
Nije pir, nije pir,
prepuna sofra i pustog blaga zveket.













U daljini


Kad zapjevaš svoju pjesmu
daljinom
moja se duša smiješi
pa svaki djelić tijela
pjeva s tobom,
sunce s neba po gori napravi igru,
moje jele se njišu,
vesele.

Kad ti, ljubavi, 
zaplačeš daljinom
moje se oči napune
suzama,
duša se počne tiho moliti Bogu
pa te svojom dobrotom
branim od svake tuge.

Kad se nasmiješiš
u daljini
nasmiješe se i moje oči,
moje srce u grudima zaigra,
sva se šuma nasmiješi
moja,
moji ljiljani zamirišu
poezijom ljubavi.

Kad me poljubiš
moje oči blješte
kao zvijezde daleke,
moji se bunari zanjišu
prepunjeni srećom,
šapat tvoje duše opije mi tijelo
i travu zelenu
pa cvijeće šumsko procvjeta,
otvori latice nježne.








Jutros,
jutros kad rosa umiva cvijeće nejako
i bludno.
Kad jutros niskice malešne ovjese nježnost o paukove niti;
i nastane potpuni mir…,
jutros je pravo vrijeme za oproštaj od pjesme ljubavne.
Jutros je pravo vrijeme za ispunjenje posljednje želje,
mojoj nevjernici…


istaknuti

Hazret