petak, 19. listopada 2018.

Bosonogi svatovi







Danica s istoka

Došli su dani radovanja
 i posve tiho zauzeli mjesto u duši;
u vrijeme kad se tvoja nježnost prošetala – tiha koraka,
u zemlji cvijeća i zemlji pjesme –  
haman ljubavne...

Došli su dani čežnje – u njedra pucetom zakopčana;
onda kad se naša sreća u jednom poljupcu razbudila,
a svaka tuga dubokim snom zaspala – kad bijaše…

Došla si  kad se sunce zapadu primaklo na dvije podlanice.
Spustila si mi dlanove blizu srca –
i brojala do sto… zvijezdo najmilija.

Došla si kad su šaputali u milinama – braća naša –
i sestre naše,
onda kad su ti usne medom mediti počele – draga.
Onda kad je stari mujezin s munare pozvao
na molitvu ljubavi – svu djecu svoju.










                                                           

Govor ptica – obraćanje grlici

Nekad je njegovom dušom vladalo nebo
i anđeoskih bića  glas.
Kazuj grlice prelijepa…!
Ti što mu jedanput  šareno pero donese u kljunu…!
Ti što ga pohodiš noseći mu kap žive vode
 za njegovu isprepadanu dušu
i toplinu davnog ognjišta mu daruješ…!

Uzalud su gugutale druge grlice,
zrnevlje mu nudile
i krilo;
bijeli alim mu uzalud u oči sihri bacao.

U njima je ostala zarobljena davnina!;
i pjesme ljubavne!,
pjesme divne i grlica što mu lijeće iz zjene u zjenu!


                                
                                                                                                                                                                                                   
                                                                                                                                                


Pismo u Mitilenu - elegija

Razmašite minulih epoha žar da barem malo mine stud
zavladao tisućljećima što je
i razbudite sklopljenih očiju čar,
nasmiješite se kada osvane iza doline suza dan;
mlad i posve nov, od sunca ljepši plavi ar, očima vašim stiže.

Možda će Mnasida kiticu cvijeća što joj je ubrah slijep ja,
još dok se u oči zaklinjah
možda će zadjenuti za mirisne grudi kiticu tu,
cjelivati,
ljubiti nježno moj mali dar.

Ljubiti nježno moj mali dar,
kad se prisjeti menei tiho šaputati možda će moja draga,
što mi je mladu udadoše u Mitilenu
proljeća nesretnoga onoga…
Tako konačno!
I tako davno!

Odvedoše niz polje moj plavi cvijet, da se ljepotom nadmeće
s prepredenim ptičurinama nimfama što ih zovu, da bitiše

a ako li joj samo vlat s glave fali!
Pustit ću na vas Homerovu slijepu vojsku!
Ni kamen na kamenu ostati neće od Mitilene!
Opjevat ćemo vas poganim pjesmama!
Grdnim riječima darovati!
Belćim ćete nas zapamtiti!








Ih,
da je opet susresti insana
što džadom hodi, a sve k'o da lebdi…
i krila k'o da ima
i čar oka što mene mami i ostale grešnike popadale po putu.

Ih,
da joj  barem malo u travi namaz,
proučim skrušen – u behutu…
i da joj s neba odlomim sunce, da vidi melek koliko mi je stalo.

Dajte da bude utočište strancu, mehlem onome koji pati…
Dajte da večeras može da se vrati
tvrđava grešniku u bijegu;
oči njegovoj sljepoći,
svjetionik njemu zabludnjelom…








Tajne riječi

Ti ne tragaj za svojom ljubavi tako daleko.
Pogledaj malo u svoju dušu,
skriva li se u njoj ljubav tvoja?

Preboljeti je ne moraš,
zašto bi je preboljela
kad se tvoja ljubav nikada od tebe nije ni za uzdah udaljila,

haman te je ona milovala,
milovala – sve tepajući ti riječi vaše;
sve tajnije od tajnijih. Otud pjesme divne!

Ti ne tragaj za svojom ljubavi tako daleko.
Pogledaj malo u svoju dušu,
skriva li se u njoj ljubav tvoja?
 




Otkuda ti danas stiže, tako dockan, cvijete,
moj mili cvijete?,
te mi ponudi pjesmu, sreću na vrelim dlanovima!,
i grudi.
Oslijepiše me prije, pa te ne mogu ugledati, tugo;
napipati te,
eh, to bi bilo previše za moju napaćenu dušu.








Na ovome mjestu moje istine, 
osjećam sreću i tugu...
Nikada ona neće naći tihe, pogubljene uzdahe,
skrivene iza imena starog pjesnika iz Širaza;
niti slušati stihove duboko ušuškanog ispod crvenoga šala
i zelenoga mantila.







Govor ptica – odgovor bulbula

Ja ne mogu vama biti šejh,
ranjiv i tako napušten;
samoći prepušten, vjeran vremenima koja minuše.
Biser rosa, al' je hladna…
tiha bol,
al' je u njedrima gnijezdo savila.

Obnoć me u toploj pregršti njihala moja ljubav,
obdan vjetri ljubav rasplinuli.
Obnoć mi meleci pjesme šapuću,
obdan šejtan dušu moju mori.

Na saboru ptica tražim svoju družicu,
al' je nebo polja pritisnulo.
Iz jesenje omaglice samo gavranovi gaču – one ptice crne…
pjesmu meni kvare – haman divnu.









Nabavite sebi narudžbom ovu zbirku stihova jedne uzaludne duše.
Knjiga se naručuje putem ovoga linka,
iz Amerike.
Autor se odrekao bilo kakvog dijela honorara,
samo da Vama knjiga bude lakše cijenom dostupna.

Onaj koji je pisao – ne piše više tako!
Ona koja je rodila – ne rađa više tako!
Ona koja je milovala – ne miluje više tako!









istaknuti

Hazret