petak, 12. listopada 2018.

Blude bijele niske



Rabija el-Adevija
 
Ti što snuješ vjekovima
da ti sunce lice mije
još od dana
od kad tama oku tvome vijenac plete...

Kad bi, možda,
u smiraju jednog dana,
kao nekad davno prije
kad su tvoje smijavice
radost lile,
kad su usne na izvoru
pile vodu,
kad bi,  možda,
ti ustala iz travice,
ispružila svoje ruke
nebu dvije...

Pa da pričaš
kako tuče toplo srce u grudima,
bijelo lice sreću nudi,
a uzdišu čežnju grudi.

Dva mjeseca nebom hode,
plavu zvijezdu na oltar prate,
mali cvrčak istu pjesmu po sto puta poljem pjeva,
a krijesnice na cvjetove nježne penju,
tuga vene a ljubav se sretna smije.

Pa da pričaš sve do zore
kako ti je,
kako ti je bilo prije.

(posvećeno Rabiji)




Sv. Rabija el-Adevija, 

(Arapaska pjesnikinja, sufijska učiteljica i svetica iz Basre.

Rabija je rođena oko 717. godine u gradu Basri, u Iraku. U rodnom gradu je provela najveći dio života, najprije kao čuvena sviračica na flauti, a potom kao duhovni učitelj. Život joj je bio obilježen molitvama, osamom, duhovnim pjesništvom i kontemplacijom. Rabija je podigla nasleđenu asketsku tradiciju do nove dimenzije kroz strastveni ljubavni misticizam. Ona je usvojila pojam ljubavi (ar. jiubb) kao najviši pojam svog mističkog iskustva i potrage za Istinom.
Molitva Rabie el-Adawiyye bila je: "O Bože, ako te obožavam iz straha od džehennema, tada daj neka u džehennemu izgorim, ako te obožavam radi nade u džennet, onda mi ga ne daj. No ako te obožavam zarad tebe samoga, ne ustegni od mene svoju vječnu krasotu!"






Ilahija džennetska

Nešto malo
u pregršti,
goluždravo, toplo, nježno;
nešto divno,
tako samo,
umiljato i mirisno,
ušuškano u pregršti,
ja bih noćas darovao samo tebi...

„Nije tvoje da joj daješ!
Nit je slika,
nit prilika.“ - zborili bi ljudi drugi;
ja bih, svejedno, u pregršti 
ispružio to što nosam godinama;
pa nek' plaču,
nek' se bune po sokaku,
sva mahala nek' poludi…

„Grijeh je!
Grijeh je!“ - vikali bi na sva zvona,
razjareni, u behutu;
"Ne nude se stvari nježne ispod srca,
u sred grudi!"...

Nešto malo u pregršti,
goluždravo,
toplo, nježno;
nešto divno,
tako samo,
umiljato i mirisno,
ušuškano u pregršti,
ja bih noćas darovao samo tebi...









Ilahija

Tiho noći,
tiho noći mahalama mirisnim koračaj
i divnim…
zlato moje dubok sanak sanja;

tiho zvijezde,
tiho zvijezde svirajte uspavanku biću,
na vječnaja ljeta,
na vječnaja mahalama mirisnim
i cjetnim.

Tiho grudi
tiho uzdišite,
ne pištite vodomori dok jacija mine;
šepuću valovi pjesmu za Šehide,
plešu opijena polja pored Bosne.

Tiho noći,
tiho noći mahalama mirisnim koračaj
i malim…
ne odaj nikome nježnost bagremove tuge;
na cvijeće bagremovo je ona mirisala,
ona što je pronijela sreću ispod duge.







Blude bijele niske


Ima ljepote Leilo, nebo je zvjezdano svake noći – još tu.
Opija dušu livada cvjetna
i žutokljunog ćuka ćud.
Sve je još tu,
samo tebe na livadama nema, cvijete;
nit oka tvoga sjaj,
donosi smiraj duši,
nit oka tvoga sjaj.

A upamtile su ti zelene oči biće
i svud te tražim – star i lud…
a upamtila ti je drhtaj duša,
pa toplo gnijezdo traži i spas…
nema nas cvijete, a niske male blude;
nema nas,
opada lišće svud,
a niske blude.





http://www.poezijaonline.net/blude-bijele-niske/


istaknuti

Hazret