utorak, 2. listopada 2018.

Ah, ljepoto, nedostižna li si




Semjuel Tejlor Kolridž

Kublaj Kan; ili, Prikaza u snu

O pjesmi...
Ovo je pesma koju je napisao engleski pjesnik Semjuel Tejlor Kolridž, završena 1797. i objavljena 1816. godine. Prema Kolridžovom predgovoru „Kublaj Kanu“, pjesma je napisana jedne noći nakon što je iskusio san izazvan opijumom nakon čitanja o Zenaduu, ljetnjoj palači mongolskog vladara i cara Kine, Kublaj Kana. Kad se probudio, počeo je da piše stihove koji su mu došli u snu dok ga nije prekinula jedna osoba iz Porloka. Pjesma nije mogla biti završena prema njegovom izvornom planu da ima 200-300 stihova, jer je zbog prekida zaboravio stihove. Ostavio ju je neobjavljenu i držao ju je u privatnoj zbirci, dostupnu za čitanje svojim prijateljima do 1816. kad  je na podsticaj pjesnika Lorda Bajrona objavljena.
Neki od Kolridžovih savremenika su osuđivali pjesmu i dovodili u pitanje njegovu priču o njenom nastanku. Prošlo je dosta godina dok kritičari nisu počeli da se otvoreno dive pjesmi. Većina savremenih kritičara sada vidi pjesmu Kublaj Kan kao jednu od Kolridžove tri velike pjesme, zajedno sa pjesmama „Balada o starom mornaru“ i „Kristabel“. Ova pjesma se smatra jednim od najvažnijih primjera romantizma u engleskoj poeziji, i jedna je od najčešćih pjesama u zbirkama na engleskom jeziku. Ova pjesma je biser nad biserima!

Kublaj kan

U Zenaduu Kublaj-kan
sazida divan dvor za pir
gdje sveti potok, Alfa zvan,
kroz špilja svod još nikom znan,
ludo u morski hrli vir.
A poljem dokle seže vid
od kula kruži dugi zid.
Tu mnogom vrtu potok pruža sjaj,
tu cvate tamjan koji daje kad;
a mnogi suncem obasjani gaj
tu grle šume gdje je vječni hlad.

Al’ gle taj ponor dubok koji pada
niz brijeg što zelen spušta se do kedra!
K’o kraj je divlji gdje blijed mjesec vlada;
Sred njega huči k’o kad posred hada
za mrtvim dragim žena busa njedra!
A kroz taj ponor, ključaju
ć sve više,
ba
š ko da zemlja užurbano diše,
mlaz vode silan probi sebi put;
a tu i tamo dah mu sijeku ljut
sve parčad krupna što skaču k’o grad,
k’o žito kad ga vrše vranac mlad:
i tu gdje igra tih gromada splet,
u tren šiknu onaj potok svet.
Pet milja zatim lutaše kroz gore,
pa posta rijekom potok Alfa zvan;
kroz špilja svod, što nikom nije znan,
on s bukom stiže u to mrtvo more:
tu Kublaj začu, u svoj buci toj,
gdje glas predaka proriče mu boj.

Pola sjenke toga dvora
lebdi tamo gdje je val,
gdje se čuje odjek hora
bučne vode, gdje je žal.
To čudo još ne vidje ljudski stvor:
na lednoj špilji sav u suncu dvor.

Uz cimbal jedna djevojka
do
đe mi na san:
u Abesiniji joj dom,
na instrumentu svira tom,
o Abor-gori ona peva.
Da mogu da ponovim sad
tu svirku i taj poj,
o
čarao bi me njegov sklad,
pa dug i glasan napjev moj
sazid’o bi taj dvor gdje vlada led!
I tad bi rekla duša svaka:
ej, tog se čuvaj vilenjaka,
jer žar mu oko, kosa laka!
Oko njeg bajaj trostruk red,
nek vid ti zastre sveti strah,
jer on je pio rose dah
i rajskog mlijeka jeo med.
 

                    

                                  Semjuel Tejlor Kolridž







Šams ad-Din Muhamed Hafiz iz Širaza (1320-1389)

Tre
ći, najljepši gazel

Ako ta turska djevica iz Širaza osvoji moje srce,
i Samarkand
i Buharu dat' ću za mladež što krasi joj lice.


Vinotočo! Daj ono vječno vino,
jer nećeš naći ni u raju, obale potoka Roknabada
i cvjetno šetalište Mosallu .


Jao, ove ljepotice prpo
šne, što u grad nemir unesoše,
mir iz moga srca, kao Turci opljačkanu robu odniješe.


Ne treba ljepoti drage ljubav moja nedostojna.
Čemu surmom,
bojom, mladežom ti lijepo lice krasiti?


O pjevaču i vinu kazuj, tajnu svijeta ne traži,
jer nitko je mudrošću svojom nije,
niti će otkriti.


Od mnogih ljepota i vrlina Jusufovih ,
znao sam,
da iza vela nevinosti, ljubav će Zulejhu odati.


Grdiš li me il’ proklinješ,
ja te uvijek blagoslivljam,
tim će rujnim usnama slatkim, gorak odgovor pristajati.


Poslu
šaj dušo, jer više od života samog,
vrli mladići vole savjet starca mudrog. Ispjevo si gazel,
probušio biser , pjevaj još Hafize!
jer po tvojoj će pjesmi nebo ogrlicu Plejade nizati.

*
Roknabad - rijeka u Širazu
Mosalla – cvijetni park u Širazu (može biti i bogomolja na otvorenom prostoru)





                                              
من عاشق تو هستم مری

 P.S.

Djevojačka škola u Širazu.
Mnogi misle da žene radi toga što iz običajnih i čisto vjerskih razloga nose marame na glavi, imaju manja prava od muškaraca. Nekada je to možda bilo tako. Danas, međutim, prema podacima UNESCO-a, od svih zemalja na svijetu, Iran među studentima ima najveći broj žena u odnosu na broj muškaraca. Prošle godine, od studenata koji su uspješno položili ispite, 60% su bile žene, a dominirale su i u tradicionalno muškim disciplinama poput tehničkih studija.



FRANCESCO PETRARCA (1304-1374)

ŠTO ĆUTIM

Što ćutim,
što je, ako ljubav nije,
al ako je ljubav,
bože, što je ona?
Ako je dobra, zašto je zlu sklona, ako je zla, 
zbog čega slatka mi je?

Gorim li od sebe, čemu plač 
i tužba,
kriv li sam tome,
malo jauk vrijedi?
O živa smrti, 
slatkoćo u bijedi,
ako vas neću, čemu ste mi družba?

Al ako vas hoću, zdvajat nemam prava,
suprotni me vjetri,
kroz šum i bjesnoću,
tjeraju u čamcu vrh bezdana plava.
Slab razbor i grijesi razlog su mi sjeti,
tako da ne znam sam stvarno što hoću, te se znojim zimi, 
a cvokoćem ljeti.







DANTE ALIGHIERI (1265-1321)

SONET

Tolike draži i sklad se
u moje Gospoje vide,
kad pozdravlja koga,
da svaki jezik nijem protrne s toga,
a oči u nju gledati se boje.

Dok joj,
kad ide,
svatko hvalu poje,
nju resi krotkost i dobrota mnoga,
pa misliš: stvor je taj zemlji od Boga poslan, 
da čudo on pokaže svoje.

Tko god je gleda,
tako mu se mili,
da kroz oči mu slast u srce lije,
koju ne pojmi, tko je kušo nije.
I s njene usne regbi duh se krili
ljubavi slatke pun, što dušu zove
neprestano na uzdisaje nove.




istaknuti

Hazret