Marina Ivanovna Cvetaeva
je ruska lirska pesnikinja, jedna od najvećih
pjesnikinja svijeta. Bavila
se temama ženske seksualnosti i emocija. Studije je završila na poznatom
francuskom univerzitetu Sorbona.
Imala je buran život u carskoj i boljševičkoj Rusiji,
kao i mnogim evropskim metropolama.
Protjerana iz sovjetske Rusije tugovala je po mnogim lukama
gledajući
na brodovima crvenu zastavu domovine.
Provodeći vrijeme u mjestu
Plava visina, koje je bilo poznato kao utočište za književnike, pjesnike i
umetnike, Marina Cvetajeva je upoznala svog budućeg
supruga - carskog oficira Sergeja Efrona. Njihova ljubav je bila strasna i
intenzivna, ali to Marinu Cvetajevu nije sprečilo da povremeno ulazi u afere sa
drugim muškarcima.
Cvetajeva se družila sa pjesnikinjom Sofijom Parnok. Ove
dije žene su se strasno zaljubile, a njihova ljubav je utjecala i na njihovo
stvaralaštvo.
Marina Cvetaeva i njen sin su se 1939. godine vratili u
Staljinovu Rusiju. Sovjetski pisci su odbijali da joj pomognu i posao je
pronalazila prevodeći poeziju. Efron i kći Arijadna
su bili uhapšeni zbog špijunaže. Efron je osuđun
i potom ubijen, a Arijadna je odslužila
osmogodišnju kaznu zatvora.
Iste godine Cvetaeva i njen sin su evakuisani u Jelabugu, gdje se Cvetajeva objesila
31.avgusta. Kada je izvršila samoubistvo u zabačenom gradu, stotinama
kilometara od Moskve, Cvetaeva je bila bez sredstava za život, usamljena i
gotovo zaboravljena. Umrla je prije nego što je njeno djelo priznato. Policija je
preuzela tijelo, a na sahrani nije bilo ljudi. Ne zna se čak ni gdje je
sahranjena.
Istinu znam
Istinu znam! Bivše istine na stranu!
Neka čovjeka , čovjeka na zemlji ne glođe!
Gledajte- veče! Gle- skoro i noć banu!
O čemu – pjesnici, ljubavnici i vođe?
Već vjetar liježe i zemlja u rosi bdi.
Skoro će mećava zvijezda u nebu stati.
Pod zemljom ćemo evo usnuti i mi
što na njoj nedadosmo jedno drugom spati.
Neka čovjeka , čovjeka na zemlji ne glođe!
Gledajte- veče! Gle- skoro i noć banu!
O čemu – pjesnici, ljubavnici i vođe?
Već vjetar liježe i zemlja u rosi bdi.
Skoro će mećava zvijezda u nebu stati.
Pod zemljom ćemo evo usnuti i mi
što na njoj nedadosmo jedno drugom spati.
Kao desna i lijeva
ruka
Kao desna i lijeva ruka
Tvoja je duša mojoj duši bliska.
Tvoja je duša mojoj duši bliska.
Mi smo sklopljeni, blaženo i
nježno,
Kao desno i lijevo krilo.
Kao desno i lijevo krilo.
Al vihor se diže, ponor se
otvori
Od desnog do lijevog krila.
Od desnog do lijevog krila.
Marina Ivanovna Cvetaeva, kao osamnaestogodišnja pjesnikinja
Marina Ivanovna Cvetaeva: Moskva, 1892. - Jelabuga, 1941.
Ana
Andrejevna Ahmatova
rođena je 1889. godine u Odessi, 1910. godine se
udala za pjesnika i kritičara Nikolaja Gumiljova i sa njim počela živjeti u St.
Petersburgu. Ubrzo će uslijediti i njena prva zbirka pjesama
„Večer“, koju je objavila 1912. godine, a zatim i druge zbirke.
Ahmatova
pripada generaciji književnih velikana poput Vladimira Majakovskog, Marine
Cvetajeve, Borisa Pasternaka, Osipa Mandeljštama… Bila je član akmeističkog
poetskog programa, čiji je začetnik bio njen suprug, pjesnik Nikolaj Gumiljov.
Akmeistički pokret je insistirao na tome da se poezija, nakon vladavine
simbolizma, vrati ovozemaljskom, predmetnom svijetu. Također,
akmeisti su smatrali da čitalac poezije mora posjedovati „poetsku načitanost“ i
široku opću kulturu.
Već u
prvim zbirkama „Večer“ i „Brojanice“ izdvojio se glavni pjesnički motiv Ane
Ahmatove, a to je neuzvraćena ljubav. U svojoj „intimnoj poeziji“,
Ahmatova je ljubavi pristupala bez romantičarske patetike i nerazumljivih
metafora, tražeći uvijek uporište u ličnom iskustvu.
Zahvaljujući tome, izgradila je jedinstven pjesnički
profil i ušla u krug najznačajnijih pjesnika svog vremena.
Ana Ahmatova je bila protivnica socrealizma
koji je pokušavao književnost staviti u službu ideologije. Jedno od njenih
najznačajnijih djela je poema „Rekvijem“, koju je pisala od 1935. do 1961.
godine, a koje govori o sudbini zatvorenika u lenjingradskom zatvoru Krst iz
vremena staljinističkog terora. „Poema bez junaka“ smatra se njenim
najkompleksnijim i najvažnijim djelom, koje je također
svjedočanstvo staljinističkog režima…
Posljedica
toga bila je da je Ahmatova 1925. godine isključena je iz Društva pisaca,
zabranjeno je štampanje njenih knjiga, pa čak je i pominjanje njenog imena bilo
nepoželjno. Tada se okrenula prevođenju (prevodila je
djela Victora Hugoa, Rambidranatha Tagorea, Giacoma Leopardija) i pisanju
kritičkih studija, prvenstveno o djelu Aleksandra Puškina.
U svojoj 76. godini dočekala je pravdu u
svojoj domovini i postala predsjednica Društva pisaca u Lenjingradu. Umrla je
1966. godine.
Ljubav
Čas zmijski svita u klupko,
čara na samom dnu srca,
čas cijele dane s gukom
na bijelom oknu – golubica.
čara na samom dnu srca,
čas cijele dane s gukom
na bijelom oknu – golubica.
Čas blista u inju sjajnom,
u snu zumbula se skova…
Odvodi sigurno, tajno
od radosti i od snova.
u snu zumbula se skova…
Odvodi sigurno, tajno
od radosti i od snova.
Umije slatko zaplakati
u molitvi tužne violine,
i strašno ju je opaziti
kad u tuđemu smiješku sine.
u molitvi tužne violine,
i strašno ju je opaziti
kad u tuđemu smiješku sine.
Navečer
Glazba je vrtom raznijela
same neizrecive more.
Oštro su mirisale morem
smrznute ostrige iz zdjela.
same neizrecive more.
Oštro su mirisale morem
smrznute ostrige iz zdjela.
Tada mi reče: “Vjeruj drugu!
–
I moje haljine se tiče.
Kako na zagrljaj ne sliče
doticaji njegovih ruku.
I moje haljine se tiče.
Kako na zagrljaj ne sliče
doticaji njegovih ruku.
Tako se gleda ptice
i mačke, jahačice cirkuske…
Viri mu smijeh na oči uske
ispod te zlatne trepavice.
i mačke, jahačice cirkuske…
Viri mu smijeh na oči uske
ispod te zlatne trepavice.
A tužni glas od violine
za dimom je, u daljinama:
“Blagoslovi to nebo sinje –
prvi puta si s dragim sama”.
za dimom je, u daljinama:
“Blagoslovi to nebo sinje –
prvi puta si s dragim sama”.
Zinaida
Hipius (1869-1945)
je bila pjesnikinja ruskog simbolizma i neposredni
svjedok zbivanja u Petrogradu za vrijeme oktobarskog prevrata. Porodica Hipius
je nemačkog porijekla.
Godine 1888. je upoznala svog budućeg muza, Dimitrija Mereškovskog a 1889. odlaze u tada Peterburg. Za vrijeme već spomenutog oktobarskog prevrata, Zinaida je
pisala dnevnik i pri tom rizikovala svoj zivot, jer je takvo pisanje bilo
strogo zabranjeno. Ona bilježi da je od jeseni 1919. god. bilo nemoguće pisati jer su počele kružiti glasine o tome, iz tog razloga je prepustila svoj dnevnik nekim
ljudima (koje ne navodi) da ga zakopaju van grada.
24.12.1919. god. sa muzem i prijateljem Filosofom
bježi u Poljsku a odatle u Pariz. Dnevnik je ponijela sa sobom. Taj dnevnik će biti objavljen pod nazivom Peterburški dnevnik 1919. U Parizu Zinaida učestvuje u organizovanju književno-filozofskog društva Zelena lampa. Na prvom kongresu ruskih pisaca u emigraciji,
odlikovana je najvećim
priznanjem.
Nad zemljom prozor
Nad zemljom prozor visoko je meni,
Visoko je meni.
Vidim tek nebo s večernjom rumeni,
S večernjom rumeni
I nebo se čini praznim i blijedim,
Praznim i blijedim...
Ono mi se kezi nad srcem bijednim,
Nad srcem bijednim.
Avaj, u pečali bezumnoj ja mrijem,
Ja mrijem,
I stremim onome što mi znano nije,
Znano nije.
I ova želja ja ne znam otkuda
Dođe mi – otkuda,
Ali srce hoće i moli za
čuda,
Čuda!
O, neka bude ono što ne biva,
Nikada ne biva:
Blijedo nebo čuda obećava živa,
Obećava živa.
Plač zbog obećanja lažnog, al ne lijem
Suze, ja ne lijem...
Meni treba to čeg na svijetu nije,
Na svijetu nije.
Sofija
Parnok (1885-1933)
Sofija Parnok je talentirana pjesnikinja i prevoditeljica. Nazvana je
ruskim Sappho (Sappho) - bila je jedina u cijelom sovjetskom prostoru otvoreno
razgovarati o lezbijskoj ljubavi. Otac, majka i sva obitelj bili su veliki intelektualci i umjetnici. Njezin odnos s Marinom Cvetaevom široko je
poznat i osvijetljen iz različitih kutova. Potonja je velika pjesnikinja, dok
Parnok nije bila niža od nje ni u talentu ni u značenju u ruskoj književnosti.
Oboje, pjesništvo srebrnog doba, koje je ostavilo puno biografskih podataka,
dar su potomcima. Sophia Yakovlevna je poznata ne samo u prostranstvu Rusije.
Dosta je pridonijela ovoj knjizi Diana Lewis Burgin "Sofija Parnok, život
i rad ruskog Sapphoa".
Riznica
U toj hrpi žutog lišća, vidim,
Puna zlata, riznica postoji.
Ne, bogatstvu moj vid ne zavidi –
Bogatiji – ko se zla ne boji.
Puna zlata, riznica postoji.
Ne, bogatstvu moj vid ne zavidi –
Bogatiji – ko se zla ne boji.
Zadnju igru dok igram, ne
znaju
Oči šta je java, a šta snijem.
U šesnaestaršinskome raju
Na velikoj širini ja žijem.
Oči šta je java, a šta snijem.
U šesnaestaršinskome raju
Na velikoj širini ja žijem.
Nigdje tako beznadežan, a ni
Divan sunčev zalazak ne znate.
Srećnija sam, brate inostrani,
Srećnija od tebe, bludni brate.
Divan sunčev zalazak ne znate.
Srećnija sam, brate inostrani,
Srećnija od tebe, bludni brate.
Ne vjerujem da se tamo nuđa
Zrak slobodan, da žiće rajsko je.
Iza mora radost je, a tuđa,
A u nas su i boli, a svoje,
Zrak slobodan, da žiće rajsko je.
Iza mora radost je, a tuđa,
A u nas su i boli, a svoje,
<27. oktobar 1927>