Ruske pjesnikinje

Marina Ivanovna Cvetaeva
 

je ruska lirska pesnikinja, jedna od najvećih pjesnikinja svijeta. Bavila se temama ženske seksualnosti i emocija. Studije je završila na poznatom francuskom univerzitetu Sorbona.

Imala je buran život u carskoj i boljševičkoj Rusiji, kao i mnogim evropskim metropolama.

Protjerana iz sovjetske  Rusije tugovala je po mnogim lukama gledajući na brodovima crvenu zastavu domovine.

Provodeći vrijeme u mjestu Plava visina, koje je bilo poznato kao utočište za književnike, pjesnike i umetnike, Marina Cvetajeva je upoznala svog budućeg supruga - carskog oficira Sergeja Efrona. Njihova ljubav je bila strasna i intenzivna, ali to Marinu Cvetajevu nije sprečilo da povremeno ulazi u afere sa drugim muškarcima.

Cvetajeva se družila sa pjesnikinjom Sofijom Parnok. Ove dije žene su se strasno zaljubile, a njihova ljubav je utjecala i na njihovo stvaralaštvo.

Marina Cvetaeva i njen sin su se 1939. godine vratili u Staljinovu Rusiju. Sovjetski pisci su odbijali da joj pomognu i posao je pronalazila prevodeći poeziju. Efron i kći Arijadna su bili uhapšeni zbog špijunaže. Efron je osuđun i potom ubijen, a Arijadna je odslužila osmogodišnju kaznu zatvora. Iste godine Cvetaeva i njen sin su evakuisani u Jelabugu, gdje se Cvetajeva objesila 31.avgusta. Kada je izvršila samoubistvo u zabačenom gradu, stotinama kilometara od Moskve, Cvetaeva je bila bez sredstava za život, usamljena i gotovo zaboravljena. Umrla je prije nego što je njeno djelo priznato. Policija je preuzela tijelo, a na sahrani nije bilo ljudi. Ne zna se čak ni gdje je sahranjena.

Istinu znam

Istinu znam! Bivše istine na stranu!
Neka čovjeka , čovjeka na zemlji ne glođe!
Gledajte- veče! Gle- skoro i noć banu!
O čemu – pjesnici, ljubavnici i vođe?
Već vjetar liježe i zemlja u rosi bdi.
Skoro će mećava zvijezda u nebu stati.
Pod zemljom ćemo evo usnuti i mi
što na njoj nedadosmo jedno drugom spati.

Kao desna i lijeva ruka

Kao desna i lijeva ruka
Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nježno,
Kao desno i lijevo krilo.

Al vihor se diže, ponor se otvori
Od desnog do lijevog krila.

Marina Ivanovna Cvetaeva, kao osamnaestogodišnja pjesnikinja

 Marina Ivanovna Cvetaeva: Moskva, 1892. - Jelabuga, 1941.

Ana Andrejevna Ahmatova 

rođena je 1889. godine u Odessi, 1910. godine se udala za pjesnika i kritičara Nikolaja Gumiljova i sa njim počela živjeti u St. Petersburgu.  Ubrzo će uslijediti i njena prva zbirka pjesama „Večer“, koju je objavila 1912. godine, a zatim i druge zbirke.

Ahmatova pripada generaciji književnih velikana poput Vladimira Majakovskog, Marine Cvetajeve, Borisa Pasternaka, Osipa Mandeljštama… Bila je član akmeističkog poetskog programa, čiji je začetnik bio njen suprug, pjesnik Nikolaj Gumiljov. Akmeistički pokret je insistirao na tome da se poezija, nakon vladavine simbolizma, vrati ovozemaljskom, predmetnom svijetu. Također, akmeisti su smatrali da čitalac poezije mora posjedovati „poetsku načitanost“ i široku opću kulturu.

Već u prvim zbirkama „Večer“ i „Brojanice“ izdvojio se glavni pjesnički motiv Ane Ahmatove, a to je neuzvraćena ljubav. U svojoj „intimnoj poeziji“, Ahmatova je ljubavi pristupala bez romantičarske patetike i nerazumljivih metafora, tražeći uvijek uporište u ličnom iskustvu. Zahvaljujući tome, izgradila je jedinstven pjesnički profil i ušla u krug najznačajnijih pjesnika svog vremena.

 Ana Ahmatova je bila protivnica socrealizma koji je pokušavao književnost staviti u službu ideologije. Jedno od njenih najznačajnijih djela je poema „Rekvijem“, koju je pisala od 1935. do 1961. godine, a koje govori o sudbini zatvorenika u lenjingradskom zatvoru Krst iz vremena staljinističkog terora. „Poema bez junaka“ smatra se njenim najkompleksnijim i najvažnijim djelom, koje je također svjedočanstvo staljinističkog režima…

Posljedica toga bila je da je Ahmatova 1925. godine isključena je iz Društva pisaca, zabranjeno je štampanje njenih knjiga, pa čak je i pominjanje njenog imena bilo nepoželjno. Tada se okrenula prevođenju (prevodila je djela Victora Hugoa, Rambidranatha Tagorea, Giacoma Leopardija) i pisanju kritičkih studija, prvenstveno o djelu Aleksandra Puškina.

 U svojoj 76. godini dočekala je pravdu u svojoj domovini i postala predsjednica Društva pisaca u Lenjingradu. Umrla je 1966. godine.

Ljubav

Čas zmijski svita u klupko,
čara na samom dnu srca,
čas cijele dane s gukom
na bijelom oknu – golubica.

Čas blista u inju sjajnom,
u snu zumbula se skova…
Odvodi sigurno, tajno
od radosti i od snova.

Umije slatko zaplakati
u molitvi tužne violine,
i strašno ju je opaziti
kad u tuđemu smiješku sine.

Navečer

Glazba je vrtom raznijela
same neizrecive more.
Oštro su mirisale morem
smrznute ostrige iz zdjela.

Tada mi reče: “Vjeruj drugu! –
I moje haljine se tiče.
Kako na zagrljaj ne sliče
doticaji njegovih ruku.

Tako se gleda ptice
i mačke, jahačice cirkuske…
Viri mu smijeh na oči uske
ispod te zlatne trepavice.

A tužni glas od violine
za dimom je, u daljinama:
“Blagoslovi to nebo sinje –
prvi puta si s dragim sama”.

Zinaida Hipius (1869-1945)

je bila pjesnikinja ruskog simbolizma i neposredni svjedok zbivanja u Petrogradu za vrijeme oktobarskog prevrata. Porodica Hipius je nemačkog porijekla.

Godine 1888. je upoznala svog budućeg muza, Dimitrija Mereškovskog a 1889. odlaze u tada Peterburg. Za vrijeme već spomenutog oktobarskog prevrata, Zinaida je pisala dnevnik i pri tom rizikovala svoj zivot, jer je takvo pisanje bilo strogo zabranjeno. Ona bilježi da je od jeseni 1919. god. bilo nemoguće pisati jer su počele kružiti glasine o tome, iz tog razloga je prepustila svoj dnevnik nekim ljudima (koje ne navodi) da ga zakopaju van grada.

24.12.1919. god. sa muzem i prijateljem Filosofom bježi u Poljsku a odatle u Pariz. Dnevnik je ponijela sa sobom. Taj dnevnik će biti objavljen pod nazivom Peterburški dnevnik 1919. U Parizu Zinaida učestvuje u organizovanju književno-filozofskog društva Zelena lampa. Na prvom kongresu ruskih pisaca u emigraciji, odlikovana je najvećim priznanjem.

Nad zemljom prozor

Nad zemljom prozor visoko je meni,

Visoko je meni.

Vidim tek nebo s večernjom rumeni,

S večernjom rumeni

I nebo se čini praznim i blijedim,

Praznim i blijedim...

Ono mi se kezi nad srcem bijednim,

Nad srcem bijednim.

Avaj, u pečali bezumnoj ja mrijem,

Ja mrijem,

I stremim onome što mi znano nije,

Znano nije.

I ova želja ja ne znam otkuda

Dođe mi – otkuda,

Ali srce hoće i moli za čuda,

Čuda!

O, neka bude ono što ne biva,

Nikada ne biva:

Blijedo nebo čuda obećava živa,

Obećava živa.

Plač zbog obećanja lažnog, al ne lijem

Suze, ja ne lijem...

Meni treba to čeg na svijetu nije,

Na svijetu nije.

Sofija Parnok (1885-1933)

 Sofija Parnok je talentirana pjesnikinja i prevoditeljica. Nazvana je ruskim Sappho (Sappho) - bila je jedina u cijelom sovjetskom prostoru otvoreno razgovarati o lezbijskoj ljubavi. Otac, majka i sva obitelj bili su veliki intelektualci i umjetnici. Njezin odnos s Marinom Cvetaevom široko je poznat i osvijetljen iz različitih kutova. Potonja je velika pjesnikinja, dok Parnok nije bila niža od nje ni u talentu ni u značenju u ruskoj književnosti. Oboje, pjesništvo srebrnog doba, koje je ostavilo puno biografskih podataka, dar su potomcima. Sophia Yakovlevna je poznata ne samo u prostranstvu Rusije. Dosta je pridonijela ovoj knjizi Diana Lewis Burgin "Sofija Parnok, život i rad ruskog Sapphoa".

Riznica

U toj hrpi žutog lišća, vidim,
Puna zlata, riznica postoji.
Ne, bogatstvu moj vid ne zavidi –
Bogatiji – ko se zla ne boji.

Zadnju igru dok igram, ne znaju
Oči šta je java, a šta snijem.
U šesnaestaršinskome raju
Na velikoj širini ja žijem.

Nigdje tako beznadežan, a ni
Divan sunčev zalazak ne znate.
Srećnija sam, brate inostrani,
Srećnija od tebe, bludni brate.

Ne vjerujem da se tamo nuđa
Zrak slobodan, da žiće rajsko je.
Iza mora radost je, a tuđa,
A u nas su i boli, a svoje,

<27. oktobar 1927>