nedjelja, 16. rujna 2018.

Pismo prijatelju






Kaži mi

Kako ti je voljeti u nevrijeme
i koje je vrijeme za voljenje?
Svako je voljenje u dobru vremenu,
svako je vrijeme dobro za voljenje!

Isto je nebo!
Isto je sunce!
Isti je i dan, plavi taj dan što me svjetlošću mami…
Ah,
ne mami me svjetlošću moj mili plavi danče.
Ne smješkaju se više na mene njene usne medne.

Ako je i ljubavi, previše je!,
reče ona čija njedra nisu zadrhtala,
za uzdahom dalekim.






 Štene Horasana
    
U sutonu dana obgrlit ću svoju ljubav pravu,
krila njena trepere u ritmu sunca,
okrilje dršće moje,
neka nebo jedini svjedok njene ljubavi  bude.

Duša će moja u sutonu  pjevati nježne pjesme
srnama malešnim,
i svako živo biće raduje se mojoj dragoj,
od velike sreće posrću gorom zečići opijeni,
i gorsko lane tihim glasom je sebi vabi.

Ah,
koliko dana je samo lila tuga,
koliko bi dugački svi tužni dani da se ispruže bili,
za mojom dragom?
A sad samo sreća okom igra,
stihove davno zaboravljene joj ponudih.

Ponesi sobom na nebo, Anđele, sve duše zaljubljenih;
U  kolu anđeoskom spomeni njeno ime,
moje bosonogo djetinjstvo i sitan koji grijeh zaboravi
u  preši velikoj,
nebeskoj.

Ah,
minula ljubav neka daleka boli me oko srca,
što sanak sanja,
aman, u Širazu.
I za onom umrijeh što cvijet je nježni,
ta labudica moja zanjihana,
što me mami miris samoga njenog postojanja
i lica lijepoga.
Miris koraka njenoga
i duše njene me u sutonu opija.

De, savij krila,
njima sakrij moju tugu za danom kad odoh daljinom.
Ah,
što ne ponesoh sunce tada sobom jedno
da me grije,
kad čeznem da mi unese radost u biće,
da ga na grudima njišem?
Ah,
visoko u gore da ga samotnjačke nosim,
moje...

Pa zar sam se okrenuo na tebe, anđele osamljeni?
Možda jesam
ja izdajnik,
proklinjem svake noći dane u kojima te ostavih samu
da tugom mreš.

Svjetlo ti šaljem da me nađeš,
i plavu ružu da se prisjetiš mojih vrtova,
lastavice moja nježna.

Moj grijeh što pogledah tvoje oči
veliki je kao nebo,
ali čist je
kao kišne šume,
kao kišne trave.

Venu i bole za tobom razbluđene moje niske bijele,
svakim danom,
draga.

I zavezanih bih očiju prepoznao plavi dan,
dan u kome prolaziš cvjetnom livadom,
dan u kome mirišeš,
noć u kojoj uzdahneš,
tvoj sitan korak poznam u mojoj noći, draga.

Kad iziđeš na rajska vrata
ne zaboravi sunce ponijeti sa sobom
da svijetli na visinama.
Dugo,
Dugo tamo pjesme nježne tebi čitati
kanim.

Onaj cvijet što ne vene uđe mi u srce,
i sitan plamičak nade ti si,
ili to okom samo bljesnuše visoke bajne duge,
ili to mame lice zvijezde visoke,
draga.

Bješe li to cvijetak bijeli,
golub, možda,
prozračni u duši veo,
ili to dugom hodi moja draga.

Bješe li to san ili java,
krilo ili okrilje nježno bješe,
Mikaella,
ili to Ptica Rajska široko u moje ušetala dvore.

Pogledaj dušu moju načetu,
anđele,
kome sad trebam takav,
kome valjam.
Šta će okrilje bez krila,
dan bez noći,
igra bez uzdaha?

Neka te zakloni sudbe hir.
Ne vjetar u milo lice,
ne pijesak u oči;
Samo ti smiraj tvome lijepome licu,
samo ti duši vječan mir.








Ako zgriješim

Ako zgriješim, neka izgorim,
da su njedra tvoja – moje zore rane.
Ako zgriješim neka izgorim,
da zakletva si moja sva.

Po putovima te tražim,
a tebe nema;
nebom te tražim,
dal' si mi se među sestricama skrila!

Ako zgriješim – neka izgorim;
kao padalica što zapadu juri – mrem;
mila,
moja mila – ako zgriješim, neka izgorim.
















Zraka od Bejtulaha

Onda kada se malešni zračak
spustio s neba
da malo posvijetli niz vrelo grešno,
duša se moja hirovita pridignula bješe
pojilu njenom,
na čari bajne,
na Zem-Zem vrelo.

Ponese mi je večernji dašak,
tako u letu;
Susretoše se putnici vječni,
moji i njeni,
u Bejtulahu,
u  jesen ranu,
na usni mednoj,
na uvojcima,
na njenom čelu,
aman, divnom…

Šta su pričali
ne mogu znati,
tu tajnu samo vrelo znade,
ali od tada
čim svjetlost na lice padne grešno,
bilo da sunce igru stvara
ili da nebom zvijezde vrte,
u gnijezdu mi se razbudi duša
pa se pridigne;
ponudi očima rosu sjetnu,
grudima slabost.

Pa tiho doziva lijepu Hadžeru,
gnijezdo joj sprema.
Zašto mjesecu sve čari nudi
a oku mome mira ne stvara,
niti spokoja nejaku biću
davati kani?
Aman, aman
karasevdaha.

 




Zlatne daire


Ukradoše me ciganke
kad igrah tarabana na putu,
svilena suknja skrila
oči zelene u travi cvjetnoj,
triput ljepotu zazvaše usne
u zagrljaju Anadolki,
oslijepiše me mašicama vrelim
u maju pokraj rijeke.

Ukradoše me ciganke
dok još nejak bijah:
da sreću po drumovima prosim,
molim po ubožnicama dalekim.
Kad mjesec dođe žut
dok plešu ciganski tango,
uz bubanj i daire zlatne
zadojiše me toplim mlijekom.

Zarobiše me u košulju
crnokose ljepotice,
naučiše me da volim
u travi ispod zvjezdane pjene,
ljubav mi nakapaše
a usne mazaše sladom -
svaki put kad se sljepoća javi
u igri mjeseca i sjene.








 
U zagrljaju

Snijeg je pokrio sve,
padale su sitne guste pahulje s neba
na rijeku,
na grad,
na ljude.

Padale su sitne pahulje
po tvojoj kosi,
po tvome licu.
Po tvojim očima su padale
sitne pahulje čarobne,
lijepile se na tvoje guste trepavice,
padale na smijavice.

Svjetiljka je bacala blijedo svjetlo s visine
na tvoje lice,
bacala je svjetlo na tvoje usne,
na medene usne i nježne oči,
najnježnije koje postojaše ikada.
Na oči što se sklopiše od sreće i voljenja velikoga
koje ti ja davah tada,
što se sklopiše od ljubavi
koju ti ja davah tada
u srce,
u grudi,
u tvoj lijepi kaput i šal tvoj šareni.

Zaspala si u trenu
na sred bučne ulice,
u velikoj gužvi ti mi zaspa, draga.
Prolaze ljudi
a tebe nije briga,
na moje rame si spustila glavu,
vidjeh tada jasno da spavaš
osvijetljena blijedom svjetlošću visoke svjetiljke
ko omamljeni rijedak zimski leptir
il anđel što stiže s neba nošen pahuljama malešnim,
to ti meni bješe tada, voljena moja.

Neću te buditi kad slatko spavaš,
rekoh tada,
u trenu slijedećem zaspah i ja uz tebe,
na tvome ramenu, na tvome šalu,
zaspah tada zapleten u tvoju kosu,
neko me blaženstvo uvuče u taj san,
zaspah u tvome naručju,
počeh sanjati tebe.

Sanjah kako ti po šalu padaju malešne pahuljice,
sanjah kako ti zaspa u mome zagrljaju
pod lampom blijedom.
To sve sanjah.








Tako nježno

Da li sunce zapadu sve dane moje nosi
Ili  noćni leptir na cvijet pada tako nježno,
tako nježno.
Da li  moja mila sitna koraka hodi
ili  trava livadom niče tako tiho,
tako tiho.

Zaželjele se oči tihe ljepote,
zaželjela se duša tiha uzdaha,
tiha uzdaha.

Da li rosa tiše pada
Ili usna tiše zbori,
ili oko tiše suzi,
ili mi mila nježnije hodi
daljinom pustom,
koraka tihog, livadom cvjetnom,
usana mednih,
prelazi gore da mene ljubi,
da mene ljubi,
tako nježno.

Da li sunce zapadu sve dane moje nosi
Ili  noćni leptir na cvijet pada tako nježno,
tako nježno.

Oči ne žale
što je ne vide,
usne ne žale
što je ne ljube,
niti mi dani,
niti mi noći,
nit nebo zvjezdano moći ima.

Pjesme je moje više ne mame,
nije ni srce,
nisu ni oči,
samo mi duša...
Samo mi duša njenu zove,
iz gnijezda svoga zavija tužno
i ne da oku da se sklopi,
i ne da usni da zanijemi,
i ne da srcu da stane tući,
tako tiho,
tako tiho.









Pismo prijatelju

Kad dođe dan
da nas ne bude više ovdje,
kad te jednom budu čitali u gimnazijama
sjeti se tada nas,
kaži im da smo mi bili tu.
Jedna brigada školovanih,
samoniklih pjesnika,
da svi mi pisasmo dobru poeziju.

Da se uhvate u kolo svi naši stihovi
lijepo bi to kolo bilo,
kolo ljubavi i sreće ljudske.

Navijali smo uvijek za pravdu,
sreću i ljubav,
uvijek za ljudsku dobrotu.
Svi smo mi živjeli za poeziju
a nitko od poezije nije živio.
Da je to pjesnička karma od iskona,
to naše nevino siromaštvo, mislim,
kaži im, prijatelju.

Kad dođe dan
da nas ne bude više ovdje,
kad te jednom budu čitali u gimnazijama,
kad mi odemo u daljine,
reci im da ih pozdravljamo
iz tih naših daljina.

Da smo njihovi, i za njih,
da mi nemamo naše oči
ali imamo naše snove i zagrljaje,
i našu nadu,
duša naša da još luta livadama širokim
sa cvijeta na cvijet
pjevajući ljubavne pjesme.

Malo je jedan cvijet za našu ljubav,
malo je jedan život za našu poeziju,
malo je jedan svijet za naše oči.
Za nas je to malo.

Neka naša mladost otvori knjige
i napiše lijepe stihove,
neka nam ih čita u proljetnim sumracima,
onda ćemo sretni zaplakati
mi ih možemo čuti,
mi ih možemo čuti.







istaknuti

Hazret