srijeda, 19. rujna 2018.

Melečki zapisi





Ćuk


Širokim nebom nad gorom se
zvjezdice roje,
cijelu božju noć žmirkaju,
nikud ne hode,
ta trunka malešna što blješti
biser ne bi bila
da noćca tamna nebo joj
plavo ne skrije.

Gledaju suzne oči
daljinom pustom,
iz grudi uzdah se ote
kao  lahor gorski,
ni ljubav moja ne bi
ljubav bila
da bol joj jastuk vezen
u san ne nosi.

Noćas mi nebeska polja
nježno dotiču dušu,
mjesec bolero tiho
svira u travi,
a tango livadom cvjetnom
plešu sjene.
Zovem te šapatom, draga,
a ćuk se javi.











Zlatno runo

Nemojte večeras,
nemojte,
nemojte
ne pjevajte mi ljubavne rime;
zapjevajte mi sevdalinke,
lagane poput svilena zara sasvim prozirne,
ispod glasa,
da tuga mine.

Pjevajte večeras,
pjevajte,
pjevajte
o zlatnome janjetu i mjesečini;
sasvim lagano,
ispod glasa,
zlatno me runo na kose sjeti,
a od mjesečine mi se ona učini.








To što ti moja nisi, 
ne znači da nisi moja ljubav.

To što tebe nemam, 
ne znači da sam te zaboravio.

To što ću te i zaboraviti, možda jednoga dana 
(kad me ne bude bilo),
ne znači da se opet nećemo naći.














Bosanka



Hajde što nebo ječi
i lije kiša po šadrvanu,
i  što su bijele niske skrile glavice 
pod nježne
alkatmere,
al  zašto ona po lokvicama u travi gazi
nogama bosim
dok tiho nebesku sevdalinku pjeva,
na putu
opčinjenom insanu,
i zašto širi ruke
pa kiši daje lice
i sve.

Otresala je kose mokre
kao da je rekla
ne,
sva se ljepota s neba slila
na alkan-čelo,
na oči snene…
i gazila je mokra diva
kao  vojska korak
po đulistanu,
zavodila  u igri nježnoj
zumbule malešne.












U Lopači


Trideset ljeta evo minu
od kad su me zatočili….
I proljeća.
I jeseni.

Sve zbog šare u mom oku,
malo lila,
malo bijele...
Mjerim tugu preduboku,
po mome zidu plešu sjene…

Procvalo je u mom dvoru
tvoje cvijeće od miline
Sve šafrani,
i jaglaci,
tepisima razasuti.

Njihali se u mom oku
od sabaha do smiraja.
Malo lila.
Malo bijeli.
Plavi.
Žuti.

Od kad su me zatvorili,
u krletki tijelo vene.
Plete duša nježne niti oko tvoga zagrljaja…
Danju uzdah,
noću sjene,
i šafrani opčinjeni.

Ezan!
Ezan!
Duša vapi...
A  Rječina ispod grada  odgovara:
„Tiho,
tiho sanku sneni…“

Trideset ljeta evo minu
od kad nema milovanja,
već rešetke i falaci
Ah,
Lopačo, tužni dome.

Svijet vene,
gasnu šare;
u očima spomenari,
nade svake.






Psihijatrijska bolnica Lopača







Sve još huči ljepotom, sve još sniva ono naše...
Ne mogu da pronađem ljepši dragulj od onoga što ga izgubih. Tebe.
Bolan sam, bolan i nemoćan. Ne može se roditi pjesnik koji umije opjevati tvoju ljepotu,
pamtim tvoju ljupkost i dobrotu, draga.








Jelenja rika

Kroz klance duboke,
ispod vitih jela,
tamo gdje stazama ne hodaju ljudi;
skrivam se – al' zalud, od pogleda njena,
bježim od Amora, a on prijeko sudi.

A on prijeko sudi – razlijeva ljepotu,
a on u mom oku sjenke sreće skriva,
i obnoć,  kad razliježe se iz njedara rika za košutom mladom,
kad mi tijelo drhti od straha
i studi,
on mi bivak grije i njiše me sladom;
spavaj, spavaj rode.








Plava pobjegulja

Govori!
Što ćutiš, ako ljubav nisi!?
Što si mi?;
i zašto njedra tvoja mene, roba, mame?
Ako si dobra, čemu sreća pusta!?,
ako si zla,
opet – moja li si.

Govori!
Hoću li ljubav pronijeti do groba!?
Ako me ljubiš, zašto ne dolaziš?
Zaboravila si tko sam,
ili mi bježiš, draga;
proklela si me,
ili me još tražiš.











Biće

Zabrinuto je gledao u njeno lepršavo biće;
odveć nježno,
odveć ranjivo.

A možda njeno biće ima jednu malešnu korpicu...?,
a ako je i nema,
možda ima izatkanu torbicu...

Ako nema ni torbicu
možda za pojasom drži bočicu plavoga mehlema
za njegovu isprepadanu dušu,
u tišini je prebirao.

Ako i nema mehlema,
ima prste.
A ako su joj zavezali ruke?
Ima usne.
Ima oči...
I grudi ima,
i sve...

Barem nešto od toliko svoga dobra ima za njega,
branit će ga i zanjihati kad se pogase sve lampe;
u tišini je prebirao.








Neću ti reći ime


Sakrit ću se međ silni narod;
Ja, mali čovjek,     
da me tvoje oči ne vide,
da me tvoje oči ne prepoznaju.

A ako me i vide,
sigurno neće reći srcu,
neće duši.
A ako im i reknu
ništa se neće promijeniti.

Na neki ću drugi planet otići,
gdje te nema,
gdje suza kapnuti iz oka ne umije,
zaborav gdje vlada;
A ako i ne odem na drugi planet
hodat ću drugom stranom našega postojanja,
gdje nema tebe.

Tvojom ulicom hodati neću,
a ako i prohodam neću hodati danju,
noću ću;
A ako i prohodam danju
neću hodati tvojom stranom,
a ako i prohodam tvojom stranom
zažmurit ću duboko,
duboko.

A ako se i sretnemo nekad opet,
kao nova bića;
zatajit ću te tada,
neću ti reći da si me već ljubila,
neću ti reći kako ti je prije bilo ime
i jesi li to ti.

A ako ti i reknem da si to ti
i kakvo ti je bilo ime;
neću ti reći našu tajnu.
 






Srce u kaputu
               
Ja se zagledah
u njene oči,
da vidim luči
kako se pale.

A ona suzicom
obraze skvasi,
u njedra da skrije
zvjezdice male.

Ja je na grudi
privukoh bliže,
da joj opčinim
biće u noći.

A ona šapuće
najljepše pjesme
mojoj sljepoći.

Ja joj raskopčah
vezice puste,
da srce ne vene
u kaputu.

A ona zaječa tiho,
tiše,
mjesecu žutu.







Melečki zapisi

Bješe li  ljubav kad  mi ponudi medeno šerbe
i kiflice u maku… ili bješe grijeh;
i tiše nego cvijeće spava,
šapuću pod svilom njedra u mraku.

Bješe li pjesma kad te zazvah:
„ Umorna li si?“  iz daleka
Bježimo zvijezdama  radi spasa!,
zavodi li me Žena ili rijeka,
il' molim Boga ispod glasa
da me poštedi ljubavnog  grijeha.

Neka oprosti starome piru
što ti zavoljeh divno lice…
i što ti poljubih smijavice
kad Imam s munare učiti stade,
i što mi ne daju mrijeti u miru.




istaknuti

Hazret