nedjelja, 26. kolovoza 2018.

Tulipan lud



Šapat

Strah ga je! Već dugo on ne pohodi okupljališta ljudi.
Strah ga je; mogao bi joj možda ugledati lice?

A njeno lice rođeno je da ga gleda – samo mjesec,
da ga miluje – samo mjesečina.

Ne može proći ni jedan suton bez njena šapata,
njen šapat povjetarac  donosi gorom.

Ljepši je od cvrkuta ptica,
ljepši je od zvjezdanog neba iznad Kolovratskih Stijena;

ljepši je njen šapat od šapata hurija džennetskih,
redom one utihnu, kada šapuće nježna ljubav.









Pečat ljubavi

Moja je čežnja prijatelj stari,
što ne da zaboravu dane sreće;
ili je mora – tiranin što vlada
noću i danju,
kuda god krenem!

Možda bi ljubav zabluda bila?
Možda bi tuga,  
savladala biće?
Da nije dodir tople ruke,
u tihoj noći  tješio lice.










Pođoh ti napisati pjesmu

Dođi jednom iz zemlje svoga progonstva,
u zemlju moje tuge.

Donesi mi lice sreće,
što ga ono ne umjedoh opjevati.

Donesi mi lice sreće, 
što ga ono ne umjedoh poljubiti.
Kad bih mogao birati od svih koje imam,
ja bih opet izabrao tebe koju nemam.

Moje nemanje je moje imanje;
moja bol je meni –  bogata trpeza.

Ne može se roditi biće slično tvome,
Ne umiju usne druge šaputati stihove.

Ne može ruka prijateljstva, dotaknuti srce koje tuče;
ne umije smijavica sreće utješiti oko koje je zasuzilo.

Pođoh ti napisati pjesmu ljubavi,
ali se ona na suzu okrenu.











Večer sreće

Oblaci su tu noć položili biserne krunice,
na bremenite bagremove po Mosalli.

Savio se mirisni behar,
puca grana na stablu,
od rose;
od naše ljubavi u njedrima,
u njedrima.

Čiji ono štićenici sretni šeću po Mosalli?
Čiji ono raspjevani imam zove sa munare?
Čija ono zvona zagrmješe sveti pomen!?

Čije ono oko zablista u noći,
čija ono njedra zadrhtaše,
a čija li je ono usna, što je zamedila sladom!?







       



Monte Negro

Nisam ja zavolio njeno lice i Monte Negro,
zato što me ona u sutonu pogledala,
na pragu malešne kućice!

Nisam ga zavolio! – Nego sam ga zavolio zato što je njeno lice
blistalo poput,
 Sirijusa.

Nisam ja zavolio Jadransko  more zato što mu na sol miriše
topli val;
Nisam! – Jadransko more sam zavolio
zato što se ona u njemu okupala.

Nisam ja zavolio njene usne zato što su
medom zamedile!
Nisam ih zavolio! – Nego sam ih zavolio zato što su šaputale
 ime ljubavi.










Tuga

Iz daljine je dopirala plavičasta izmaglica
i svađa gavranova koji su po njoj tražili konačište.
Skrivala je od zelenih zjena put,
put kojim je ona
davno otišla.

Tiho sumrak liježe dugačkom dolinom,
tiho tama dopuzala do njegovih nogu.
Zaškripaše spone kad se uspravi –  svom visinom;
pa tihim korakom pođe,
prema samotnoj kolibi.










Kurtizana

Na čelu joj trepere trake srebrene mjesečine,
oplela je ljepota njen struk.
Jesenas je sva zamedila;
pa se sladom,
zanjihala.

Bibaju joj se dvije bludne blune,
a ispod njih;
skriven zlatan lančić – posve grešan.
Svakim korakom dodirne,
 njene skrivene nježnosti, čar.

Podno svilena pojasa,
modri vir mirisom mami junake;
da ih zanese
i naputi ih u mraku,
iz koga im prijete velike strave
i harange.







          



Pehar ljubavi

Ja sam pehar njen taknuo usnama svojim,
i dah mirisne duše
i njene svirale slušao poj.
I vidio sam, često u tuzi,
ali još češće u sreći;
tik pred očima mojim, očiju njenih čar.

Bježi spodobo, što naše uspomene kradeš!
Odlazi daljinom!
 Naša proljeća, ne lete!
Na mojoj duši njenih je cvjetova,
tristo!
Na njenoj jedan moj,  ali ga ti ubrati ne možeš!

Ljubav je ona što je hodila tiho putom!
Ljubav je pila radost, sa naše česme!
Plači spodobo na ledu,
ja više ljubavi krijem;
nego ti laži o meni
i mome cvijetu, iz pjesme.










Tulipan lud

Povikat ću majstora trista!
Neka poljube zlatan križ;
pa da ti sagrade
duši dvor,
tamo gdje ti spava La'illaha il'Allahu –
stvor!

Darovati ću ti,  
ko,  
šumski gaj,
gore zlatno sunce, dolje – pod granama –  raj;
u vrt tvoj, u džennetski vrt zasaditi kanim,
nježno ko dodir, il' šapat tvoj što miriše mirom;
tulipan lud.

Procvali bagremovi  ravnicama plijene,
potoka žubor i rakov dom:
njišu se ko sveti gral na vodi,
mjeseca sjaj
i venerin poj!

Rijeka propada!
Joj, cvijete moj mili!
Ko Stavanj visok pjeni se val,
ljubavi što gine – ali se ne smili;
dok bludne puti sanak ne svlada,
pod mladim mjesecom od uzdaha strada!











Drugima podaj snove

Drugima podaj snove
i sreću na dlanu,
čestitost dana i čar  noći čedne;
a ja ću tebe ljubiti do kraja,
što sam te volio,
i tvoje usne medne.

I ni jednog trena ja na tebe ne dam!,
miriši moj cvijete
pokraj svoje rijeke;
a ja te ljubim, a srce me boli,
što mene zaboravlješ
i dane daleke.

I ja ne želim da te druga ljubav,
povrijedi ni časa –
nek' vam sreća vlada!,
a ja ću kroz život, s pjesmom ispod ruke
i suzom u oku
što te nemam – draga.









Rijeka koja šapuće

Ti si moja rijeka koja šaputati znade, što val za valom mojoj  duši nudiš.
Tvoji virovi donose hladovinu umornu putniku,
a piće žednoj duši.
Nahraniš  me, utješiš me;
 što bih ja da nije tebe!?
Rijeko moja!

Jesi li ti ono božanstvo štono nebu oblake bijele daje?
Što natapaš njive blagorodne i livade procvjetale o proljeću kvasiš?
Jesi li ti dom iskonske ribe karas,
zakletva moja?
Pjevaju li tebe guslari  u junačkim pjesmama,
spominju li te u bojevima?
Putuje li još majka patka s pačićima niz tvoju maticu?

Bijaše li ti ona rijeka što si mene svojim tihim talasom zanosila,
šumiš li mi pjesmu, nježnosti moja …, 
ti što si hranila divna čula moje ljubavi,
i što si mi kao suza tekla niz lice;
kad te više nije bilo.





Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret