Miljenici
ljubavi
U velikoj bitci u rano proljeće,
poginuli su
oni što se ljube,
pametni i jaki ostali su živi,
ali ljubav ljubi samo gubitnike.
Oni što poginuše u proljeće rano,
miljenici su ljubavi što bludi,
a oni što ostadoše na životu pukom,
za ljubav su mrtvi,
kao snijeg lanjski.
Sakrij me u svoju košulju
Sakrij me u svoju
košulju,
da mi zlatne zrake ne
dotaknu lice.
Zakloni me od tiha sutona
i od rumene me zore –
da ne vidim.
Moje biće plaši se sutona,
o sutonu mu poteku suze.
Zora mi rana donosi radost
i uspomenu na sastanke
s tobom;
i na sastanke s plavim
dankom
u kome sam ljubio tebe.
O, dođi mi najdraža zoro
Nikada ja neću zaboraviti tebe,
i dane što bijahu
srećom izatkani.
Ima li Allah snage,
opet nas spojiti u
zagrljaj?
Ako nam ne može
spojiti tijela,
neka nam barem spoji
duše.
Da moja duša više ne
luta sama,
trpeći muke Tantalove.
Svakoga jutra kad
sunčeva zraka dodirne moje lice,
ja sve mislim da si
ti;
kad vidim prijevaru,
u sunce žarko koplje bacim;
neka premine lijepom
smrću,
ubijeno licem ljubavi.
O, dođi mi najdraža zoro,
cvijete, cvijete moj dođi plavi,
da ti poljubim milo
lice
i pokažem gnijezdo u njedrima,
u kome sam te čuvao,
na mnogaja, mnogaja
ljeta.
Ja sam onaj koji voli samo livade
koje tvojim slovom
počinju,
ja sam onaj što se
povija
u pravcu kuda lete tvoji
ždrali.
Jer radost i sreća koja mi od tebe dolaze,
najdraži su mome biću.
Rajske ptice
Baš kad mu je ponudila
mirisne draži
zaglavi se uzao njena
pojasa.
Plavi je oblak plovio
nebom
i njegova duša;
i dan bijeli
pocrvenje do ušiju,
kad joj je vidio sve.
I jato plavih lastavica
nastani tada njeno
more.
Oduševljen plavim
pticama,
ne mogaše joj
obljubiti biće.
Zato i danas njegov slavuj
pjeva,
doziva njene lastavice.
Cvijeci moji
Cvijeci moji mirisni,
i zelene trave – rosne,
štono vas u
proljeće ljubav moja gazi.
Široka rijeko,
do tebe njen pitomi
glasić slazi,
kad bijele noge namočiti dođe.
Blistaju joj šarene
šalvare,
dopola zavraćene,
i svilen pojas,
oko struka opasani.
O, nježne vrbe moje,
što vam grane dodiruju
njeno lice.
Šafrani sitni – pa
plavi;
cvijeće,
cvijeće joj divno oku sreću nudi.
Stazo daleka i
čarobna,
štono ljubav moja
tobom hodi.
Pjesmo divna, u
tunici na ljame;
zakletvo moja,
nejako moje biće,
pusti niz široku
rijeku cvijetak
za dane minule sreće.
San
Ja rata ne ljubim,
ali željna duša,
uhvaćena omčom od čežnje i bludi;
u rat mene goni sa
njedrima njenim,
što mirišu divno – k'o kad ruža rudi.
Uzalud su molitve
i niz pašnjak jeka,
gromovi i munje što
me gorom brane;
njišu se ko bedra što
pod haljom blude,
javorovi stari
i jelove grane.
Strah me je – sav
gorim, i što da Vam lažem,
volio bih da je na
planini nije;
ali istinu zborim kad
vam braćo velim,
sutona sunca dočekati
ne mogu,
da zaratim opet s njedrima što gore.
Ja rata ne ljubim,
ali željna duša,
zarobljena omčom od
čežnje i bludi;
u rat mene goni sa
njedrima njenim
što mirišu divno, k'o
kad ruža rudi.
Da mi je znati
Da mi je znati koji
je sretnik
prvi ljubav nazvao,
imenom ljubavnim.
Mogao je da je nazove
imenom umiranja,
onda bi svi znali što
ih čeka,
kad oslone krpice čežnje
o njena mirisna
njedra.
Sellam besellam
Ah,
oprostite mi što je
vaša njedra
i uzdahe vaše
zavoljelo biće,
pa neće da zbori – meda nit šećera u sutonu plavom,
kad mu ruke nude ne
želi da kuša.
Niti hladne vode.
Nit' hoće da zbori.
Nit' molitvu svetu
preko usne hoće,
niti na nebesa
pogleda da baci – kad Meleki hode –
ili se zvijezde roje,
Ima li bića kao moje ludog?
Ah,
oprostite mi što je vaša
njedra!
„Besellam sellam!“…izusti
– pa ćuti;
Ne poznam mu jezik!
Ne poznam mu ćudi!
„Meairm sellam!“
„Sellam besellam!“,
Ah,
oprostite mu što je vaša njedra.
Dimni signali
Pero sam zlatno
polomio,
amuletima se konopljinim
stegnuo ispod pojasa.
Neću ti više pjesme pisati,
neće me ljubavna čežnja moriti!
Pjesme sam divne
spalio,
dim se bijeli eno, do
neba podigao.
Neću ti više pjesme pisati,
šaljem ti dimne
signale.
Molitva ljubavi
Kad svi ljudi požure
svojim bogomoljama,
zamoliti Boga za
oprost grijeha i samilosti u sutonu da im dade;
ja se, ranjen, privijem
bliže njedrima svojim,
u njima potražiti
tebe,
draga.
Tako si nejaka,
nejakim glasom zboriš,
suncu si slična
sjajnome
i radosti života
neuništivoga.
Od uspomena na tebe,
ostao mi je samo uzdah,
mirisna kosa
i tihi glas.
Ostalo je lice
ljubavi koje mi pomaže da dalje guram
kroz život.
Danas me od sila i nepravde
brani tvoje nejako biće;
i bol više nije bol,
siromaštvo postaje
bogatstvo,
a davno izrečeni
šapat – lijek.
Oda džepovima divnim
Po džepovima tvojim
pipao sam sreću,
igrajući se slavujeva poja;
i blješti nebo, k'o kad
svemir gori,
u očima ti ševak
učinilo,
pa se njišu zvijezde
u zjenama tvojim – kad pogledam lice,
kako blista sretno,
u dlanovima mojim.
Ne suzi suzico,
za bogove mile!
Ne sluti nam kraja i
prije no poče;
i posve slijepi smo
se vodili za ruke,
u njedrima nam živi
oganj plamti,
mada bijasmo ljubavno
siroče.
Padaju pahulje,
a fenjeri gore,
zatrpala ih sa nebesa
radost;
stegnimo ruke u
džepovima tvojim,
da sakrijmo sreću
i pjesmu
i mladost.
Biće drevnoga uzdaha
Mene više ne tješe
kavanski pjevači,
niti tanka svirala od
trstike.
Za utjehu mome biću dajte njenog glasa
i pogled očiju
umilnih.
Ja nisam čista
ljubav!,
samo je moja draga biće drevnoga uzdaha.
Pisma iz mantila
Ja ne mogoh šutjeti,
koliko Vas ljubim,
niti u mojim njedrima
skriti ljubav za Vas.
Mjesec sjajni dođe mi tada blizu očiju,
pa zablještaše
izdajnički sretne.
Svi Vas u njima prepoznaše
– dušmani naši
i prijatelji naši.
Tada još i slavuj malešni iz mojih njedara zapjeva,
slaveći pjesmom Vaše divno ime,
i prije no što
zakopčah mantil,
svi čuše njegovu pjesmu
divnu.
Ako mislite da to
nije istina,
onda više nema nade
za mene,
onda zamolite
Muhameda – gospodara svih ljudi,
da zamoli Allaha –
gospodara svih svjetova…,
da mi što prije
pomogne,
ili da mi pošalje
smrt.
Jer moje iznureno
tijelo ne može da se smiri,
a moja duša boluje
svakim danom za Vašom.
I mada ne spoznah to
što mirisna tunika skriva,
moje usne slave dane
ljubavi s Vama.
Nema pametnih ljudi da
me savjetuju što da činim,
a i stare ciganke ne
gataju kao nekad,
pa ljubav moju
zatomiti ne umiju,
ciganskim kartama
gatalicama.
Ili barem šaputanjem
uz ognjište staro,
olovu što cvrči.
Nebeski šapat
Ja nisam pjesnik od
pameti
i sreće,
što rime rađa
i što žene broji,
samo jednu ljubav
pozna moje biće
samo jednu pjesmu iz njedara
njenih.
Ja ne volim sebe, a
sve ljude ljubim,
ja nemam narod
niti domovinu,
moja je draga, štono
tiho hodi,
a šapuće tiše no kad
cvijet zbori.
Ne plašim se noža
niti puške tanke,
al' se plašim mraka
i pomame lude,
ah,
ja slušati umijem kad
po nebu poje,
zvijezde što se roje
– prije no zablude.
Šejh – pismo u daljinu
Ja svaku noć u snu još čujem zvono kako zvoni,
i čujem hod Vaših
stopala niz dugačke hodnike,
i pamtim sretne dane…
A život ne bješe
uvijek onakav kakav ja rekoh da će biti,
neljudi su krojili
sudbine Vama
i mome siromašnom biću.
Velika je bol harala
mojim grudima,
što Vas od takvih ne
zaštitih,
niti tok naše zle
sudbine promijenih.
Što je moja tiha
pjesma,
naprama topovske
kanonade
i naprama urlika Balkanskih
divljaka.
Ja sve mislim da će opet zazvoniti prvo zvono,
ono zvono što
zvonjaše kad sam bio mlad.
Tek malo stariji od Vas
bijah
i sa ushićenosti u duši gledah ravno,
u vaše pametne oči.
Ja izdaju nisam
napravio,
i ostadoh isti onaj
koji bijah,
i koji rekoh da sam,
a onima što su je
napravili, njima neka sude Vaše suze
i neka im plati vaša
daljina.
Duboko je moje sjećanje na Vas,
duboka je moja tuga
za Vama.
Slatka je kao oči
prve među najmilijima,
oči muride,
divne!
Li Po
Od kad je ona otišla
prestao je razlog moje ushićenosti.
Ne ljubim više
al-katmere, već jelove grančice
i noćni poj slavuja.
Obučem koji put novu
košulju koju je ona tako voljela.
spustim oči s mostova
na tamni val široke
rijeke.
Gledam Plejade rasute po rijeci
i potražim među njima mladi mjesec.
prekrstim se zbog
straha
od nebeske ljepote.
Ljubiti mjesec još
umijem,
kao i živjeti čar
pjesme.
Njegovo sjajno biće kanim izvaditi iz vode,
isto kao jednom davno,
Li Po.
Život bez tvoga milovanja
Ja tebi iskazujem
ljubav – cvijete moj,
poštovanje iskazujem
svakome tvome koraku,
usnama i stasu tvome
i njedrima tvojim
mirisnim svakoga sutona hrli moje samotno biće.
Jer što će meni sunce toplo,
kad tebe imam.
Što će meni srebreni mjesec – i mlad, kad imam tebe.
Mila si srnama
nježnim,
mila si pčeli
i cvijetu.
Sitnoj dječici što
sokakom trče milo je tvoje biće,
svima je bajka život,
uz tebe
Ti!
Ti čije ime moje usne
neće šaputati.
I što tebe preboljeti
ne umijem,
i što mi se život ne
mili, bez tvoga milovanja.
Cvijeće ne kunite, plavo
Kud mi dođe ona, ljepša i od sutona samog,
ovlaži mi začas usne
i zarobi njedra.
Pred pogledom oka joj
divnog što me opčini čarolijom,
nemoćne bijahu molitve
i starinska bajanja
moja.
Ne kunite moje biće,
ne korite moju ushićenost,
ja je ne umjedoh
milovati – tako nježnu.
Vi ne kunite plavo
nebo koje je kumovalo kosi njenoj.
Vi ne kunite mjesec
mlad,
što joj dotače
zrakama lice.
Cvijeće ne kunite, plavo, što moju dragu zavede laticama nježnim,
svakoga božjeg danka
i svake mirisne noći, amin.
Čekajući zoru
Osvani zoro, da se
opet nagledam njenog lijepog lica
zahvaćenog vatrom ljubavnom.
Da se namilujem
njenih ruku, izblijedjelih od brige velike,
i da joj dotaknem
smijavice nježne.
Osvani zoro divna, da
opet susretnem moju ljubav na putu,
tamo gdje hodaju
zaljubljeni.
Da joj predam pismo,
ubavo,
štono ga je slavuj noćas njoj napisao – čekajući zoru.
Qutbom
Rastopili smo se,
stupu moj ljubavni!
mi nestadosmo kao šećer u vodi!
Medena supstanca zamedila
od našeg nestajanja,
pa pčelicu opija slašću.
Tišina zavladala od
kad nestade nas.
Nema više mudrih riječi,
uzdaha tvoga.
Nema milovanja koje
na oči donosi radost – a na dušu san,
al' ipak – još si med,
stupu moj ljubavni.
Tango u grudima
Oprosti mi što te
nisam umio voljeti!
Oprosti, prijateljice
srca moga.
Tvoja lanterna još mi
pokazuje put,
sve dane i noći pleše mi tango u grudima.
Kako sakriti
svjetionik,
da ga ne ureknu zle
oči?
Oprosti mi što te
nisam umio voljeti.
Oprosti mi
prijateljice srca moga.
Mjesečevo biće
Žedan od njena
milovanja,
tiho se privukoh
Širokoj Rijeci.
U nekoliko gutljaja
hladne vode
ispih potopljeni
mladi mjesec!
I zvijezde sitne
ispih, iz rijeke,
razigrane Vlašiće
i Kumovu Slamu.
Od te noći ja sam dijete Široke Rijeke,
ja sam biće mladoga mjeseca.
Od te noći Široka Rijeka je moj dom,
a Kumova Slama me
vodi njenom zagrljaju.
Na dženazi
Ispružite dlanove, pa
da oplačemo,
minulu ljubav i dane sreće,
za spomen onima što
su se radovati znali,
dok nisu vjetrovi otpuhali
cvijeće.
Ispružite dlanove, pa
da oplačemo,
uspomene na društvo
naše iz davnina,
Saadijev glas i Hafizovu
tugu;
i oči što plamte – dok
ne dođe tmina.
Ispružite dlanove, kad
ništa važno nije,
sastali se slučajno –
rastali se čudom,
neka se tama rasprši u
zoru,
kao rep kobilin u
galopu ludom.
Ispružite dlanove, neka zvijezde šute,
povezane noćas, za njene kose meke,
malo su pjesme za
utjehu biću
ispijenih zjena,
pokraj njene rijeke.
Uznik
Opčaran njenom raskoši evo tiho venem,
dušu mi izjeda bol.
Sjajan mjesec me mami
i žut.
Ljupka, sva je od milja satkana,
ljupko je moje drage – i nježno, biće.
Proklinjem sudbinu,
što sam lancima teškim vezan.
Da je odnesem daljinom kanim,
ali srce evo silnu
tugu sluti.
Nemoć mi u
njedrima drhti,
strah mi se noćas iza leđa prikrada,
na prstima.
Pa zar je već došlo vrijeme
moga umiranja?
Nema komentara:
Objavi komentar