ponedjeljak, 13. kolovoza 2018.

O, dođi mi najdraža zoro




Miljenici ljubavi

U velikoj bitci u rano proljeće,
poginuli su
oni što se ljube,
pametni i jaki ostali su živi,
ali ljubav ljubi samo gubitnike.

Oni što poginuše u proljeće rano,
miljenici su ljubavi što bludi,
a oni što ostadoše na životu pukom,
za ljubav su mrtvi,
kao snijeg lanjski.









Sakrij me u svoju košulju

Sakrij me u svoju košulju,
da mi zlatne zrake ne dotaknu  lice.

Zakloni me od tiha sutona
i od rumene me zore – da ne vidim.

Moje biće plaši se sutona,
o sutonu mu poteku suze.

Zora mi rana donosi radost
i uspomenu na sastanke s tobom;

i na sastanke s plavim dankom
u  kome sam ljubio tebe.









O, dođi mi najdraža zoro

Nikada ja neću zaboraviti tebe,
i  dane što bijahu srećom izatkani.

Ima li Allah snage,
opet nas spojiti u zagrljaj?

Ako nam ne može spojiti tijela,
neka nam barem spoji duše.

Da moja duša više ne luta sama,
trpeći muke Tantalove.

Svakoga jutra kad sunčeva zraka dodirne moje lice,
ja sve mislim da si ti;

kad vidim prijevaru,
u sunce žarko koplje bacim;

neka premine lijepom smrću,
ubijeno licem ljubavi.

O, dođi mi najdraža zoro,
cvijete, cvijete moj dođi plavi,

da ti poljubim milo lice
i  pokažem gnijezdo u njedrima,

u kome sam te čuvao,
na mnogaja, mnogaja ljeta.

Ja sam onaj koji  voli samo livade
koje tvojim slovom počinju,

ja sam onaj što se povija
u pravcu kuda lete tvoji ždrali.

Jer radost i sreća koja mi od tebe dolaze,
najdraži su mome biću.









Rajske ptice

Baš kad mu je ponudila mirisne draži
zaglavi se uzao njena pojasa.

Plavi je oblak plovio nebom
i njegova duša;

i dan bijeli pocrvenje do ušiju,
kad joj je vidio sve.

I jato plavih  lastavica
nastani tada njeno more.

Oduševljen plavim pticama,
ne mogaše joj obljubiti biće.

Zato i danas njegov slavuj pjeva,
doziva njene  lastavice.







               

Cvijeci moji

Cvijeci moji mirisni,
 i zelene trave – rosne,
štono  vas  u proljeće ljubav moja gazi.

Široka rijeko,
do tebe njen pitomi glasić slazi,
kad  bijele noge namočiti  dođe.

Blistaju joj šarene šalvare,
dopola zavraćene,
i svilen pojas,
oko struka opasani.

O, nježne vrbe moje,
što vam grane dodiruju njeno lice.
Šafrani sitni – pa plavi;
cvijeće,
cvijeće joj divno oku sreću nudi.

Stazo daleka i čarobna,
štono ljubav moja tobom hodi.
Pjesmo divna, u tunici na ljame;
zakletvo moja,
nejako moje biće,

pusti niz široku rijeku cvijetak
za dane minule sreće.







  

San

Ja rata ne ljubim,
ali željna duša,
uhvaćena omčom od čežnje i bludi;
u rat mene goni sa njedrima njenim,
što mirišu divno –  k'o kad ruža rudi.

Uzalud su molitve
i niz pašnjak jeka,
gromovi i munje što me gorom brane;
njišu se ko bedra što pod haljom blude,
javorovi stari
i jelove grane.

Strah me je – sav gorim, i što da Vam lažem,
volio bih da je na planini nije;
ali istinu zborim kad vam braćo velim,
sutona sunca dočekati ne mogu,
da zaratim  opet s njedrima što gore.

Ja rata ne ljubim,
ali željna duša,
zarobljena omčom od čežnje i bludi;
u rat mene goni sa njedrima njenim
što mirišu divno, k'o kad ruža rudi.










Da mi je znati

Da mi je znati koji je sretnik
prvi ljubav nazvao, imenom ljubavnim.

Mogao je da je nazove imenom umiranja,
onda bi svi znali što ih čeka,

kad oslone  krpice čežnje
o njena mirisna njedra.










Sellam besellam

Ah,
oprostite mi što je vaša njedra
i uzdahe vaše zavoljelo biće,
pa neće da zbori –  meda nit šećera u sutonu plavom,
kad mu ruke nude ne želi da kuša.
Niti hladne vode.
Nit' hoće da zbori.

Nit' molitvu svetu preko usne hoće,
niti na nebesa pogleda da baci – kad Meleki hode –
 ili se zvijezde roje,
Ima li bića kao moje ludog?
Ah,
oprostite mi što je vaša njedra!

„Besellam sellam!“…izusti – pa ćuti;
Ne poznam mu jezik!
Ne poznam mu ćudi!
„Meairm sellam!“
„Sellam besellam!“,
Ah,
 oprostite mu što je vaša njedra.









Dimni signali

Pero sam zlatno polomio,
amuletima se konopljinim stegnuo ispod pojasa.
Neću ti više pjesme pisati,
neće me ljubavna čežnja moriti!

Pjesme sam divne spalio,
dim se bijeli eno, do neba podigao.
Neću ti više pjesme pisati,
šaljem ti dimne signale.







                

Molitva ljubavi

Kad svi ljudi požure svojim bogomoljama,
zamoliti Boga za oprost grijeha i samilosti u sutonu da im dade;
ja se, ranjen, privijem bliže njedrima svojim,
u njima potražiti tebe,
draga.

Tako si nejaka,
nejakim glasom zboriš,
suncu si slična sjajnome
i radosti života neuništivoga.

Od uspomena na tebe, ostao mi je samo uzdah,
mirisna kosa
i tihi glas.
Ostalo je lice ljubavi koje mi pomaže da dalje guram
kroz život.

Danas me od sila i nepravde brani tvoje nejako biće;
i bol više nije bol,
siromaštvo postaje bogatstvo,
a davno izrečeni šapat – lijek.









         
Oda džepovima divnim

Po džepovima tvojim pipao sam sreću,
igrajući se slavujeva poja;
i blješti nebo, k'o kad svemir gori,
u očima ti ševak učinilo,
pa se njišu zvijezde u zjenama tvojim – kad pogledam lice,
kako blista sretno,
u dlanovima mojim.

Ne suzi suzico,
za bogove mile!
Ne sluti nam kraja i prije no poče;
i posve slijepi smo se vodili za ruke,
u njedrima nam živi oganj plamti,
mada bijasmo ljubavno siroče.

Padaju pahulje,
a fenjeri gore,
zatrpala ih sa nebesa radost;
stegnimo ruke u džepovima tvojim,
da sakrijmo sreću
i pjesmu
i mladost.











Biće drevnoga uzdaha

Mene više ne tješe kavanski pjevači,
niti tanka svirala od trstike.

Za utjehu mome biću dajte njenog glasa
i pogled očiju umilnih.

Ja nisam čista ljubav!,
samo je moja draga biće drevnoga uzdaha.










Pisma iz mantila

Ja ne mogoh šutjeti, koliko Vas ljubim,
niti u mojim njedrima skriti ljubav za Vas.

Mjesec sjajni dođe mi tada blizu očiju,
pa zablještaše izdajnički sretne.

Svi Vas u njima prepoznaše – dušmani naši
i prijatelji naši.

Tada još i  slavuj malešni iz mojih njedara zapjeva,
slaveći pjesmom Vaše divno ime,

i prije no što zakopčah mantil,
svi čuše njegovu pjesmu divnu.

Ako mislite da to nije istina,
onda više nema nade za mene,

onda zamolite Muhameda – gospodara svih ljudi,
da zamoli Allaha – gospodara svih svjetova…,

da mi što prije pomogne,
ili da mi pošalje smrt.

Jer moje iznureno tijelo ne može da se smiri,
a moja duša boluje svakim danom za Vašom.

I mada ne spoznah to što mirisna tunika skriva,
moje usne slave dane ljubavi s Vama.

Nema pametnih ljudi da me savjetuju što da činim,
a i stare ciganke ne gataju kao nekad,

pa ljubav moju zatomiti ne umiju,
ciganskim kartama gatalicama.

Ili barem šaputanjem uz ognjište staro,
olovu što cvrči.










Nebeski šapat

Ja nisam pjesnik od pameti
 i sreće,
što rime rađa
 i što žene broji,
samo jednu ljubav pozna moje biće
samo jednu pjesmu iz njedara njenih.

Ja ne volim sebe, a sve ljude ljubim,
ja nemam narod
niti domovinu,
moja je draga, štono tiho hodi,
a šapuće tiše no kad cvijet zbori.

Ne plašim se noža
niti puške tanke,
al' se plašim mraka
i pomame lude,
ah,
ja slušati umijem kad po nebu  poje,
zvijezde što se roje –  prije no zablude.












Šejh – pismo u daljinu

Ja svaku noć u snu još čujem zvono kako zvoni,
i čujem hod Vaših stopala niz dugačke hodnike,
i pamtim sretne dane…

A život ne bješe uvijek onakav kakav ja rekoh da će biti,
neljudi su krojili sudbine Vama
i mome siromašnom biću.

Velika je bol harala mojim grudima,
što Vas od takvih ne zaštitih,
niti tok naše zle sudbine promijenih.

Što je moja tiha pjesma,
naprama topovske kanonade
i naprama urlika Balkanskih divljaka.

Ja sve mislim da će opet zazvoniti prvo zvono,
ono zvono što zvonjaše kad sam bio mlad.

Tek malo stariji od Vas  bijah
i sa ushićenosti u duši gledah ravno,
u vaše pametne oči.

Ja izdaju nisam napravio,
i ostadoh isti onaj koji bijah,
i koji rekoh da sam,

a onima što su je napravili, njima neka sude Vaše suze
i neka im plati vaša daljina.


Duboko je moje sjećanje na Vas,
duboka je moja tuga za Vama.

Slatka je kao oči prve među najmilijima,
oči muride,
divne!









Li Po

Od kad je ona otišla prestao je razlog moje ushićenosti.
Ne ljubim više al-katmere, već jelove grančice
i noćni poj slavuja.

Obučem koji put novu košulju koju je ona tako voljela.
spustim oči s mostova
na tamni val široke rijeke.

 Gledam Plejade rasute po rijeci
i potražim među njima mladi mjesec.
prekrstim se zbog straha
 od nebeske ljepote.

Ljubiti mjesec još umijem,
kao i živjeti čar pjesme.
Njegovo sjajno biće kanim izvaditi iz vode,
isto kao jednom davno,
Li Po.







Život bez tvoga milovanja

Ja tebi iskazujem ljubav – cvijete moj,
poštovanje iskazujem svakome tvome koraku,
usnama i stasu tvome
i njedrima tvojim mirisnim svakoga sutona hrli moje samotno biće.

Jer što će meni sunce toplo,
kad tebe imam.
Što će meni srebreni mjesec  i mlad, kad imam tebe.

Mila si srnama nježnim,
mila si pčeli
i cvijetu.
Sitnoj dječici što sokakom trče milo je tvoje biće,
svima je bajka život, uz tebe

Ti!
Ti čije ime moje usne neće šaputati.
I što tebe preboljeti ne umijem,
i što mi se život ne mili, bez tvoga milovanja.









Cvijeće ne kunite, plavo

Kud mi dođe ona, ljepša i od sutona samog,
ovlaži mi začas usne
i zarobi njedra.

Pred pogledom oka joj divnog što me opčini čarolijom,
nemoćne bijahu molitve
i starinska bajanja moja.

Ne kunite moje biće,
ne korite moju ushićenost,
ja je ne umjedoh milovati – tako nježnu.

Vi ne kunite plavo nebo koje je kumovalo kosi njenoj.
Vi ne kunite mjesec mlad,
što joj dotače zrakama lice.

Cvijeće ne kunite, plavo, što moju dragu zavede laticama nježnim,
svakoga božjeg danka
i svake mirisne noći, amin.











Čekajući zoru

Osvani zoro, da se opet nagledam njenog lijepog lica
zahvaćenog vatrom ljubavnom.

Da se namilujem njenih ruku, izblijedjelih od brige velike,
i da joj dotaknem smijavice nježne.

Osvani zoro divna, da opet susretnem moju ljubav na putu,
tamo gdje hodaju zaljubljeni.

Da joj predam pismo, ubavo,
štono ga je slavuj noćas njoj napisao –  čekajući zoru.








                

Qutbom

Rastopili smo se, stupu moj ljubavni!
mi nestadosmo kao šećer u vodi!
Medena supstanca zamedila od našeg nestajanja,
pa pčelicu opija slašću.

Tišina zavladala od kad nestade nas.
Nema više mudrih riječi,
uzdaha tvoga.
Nema milovanja koje na oči donosi radost – a na dušu san,
al' ipak – još si med,
stupu moj ljubavni.










Tango u grudima

Oprosti mi što te nisam umio voljeti!
Oprosti, prijateljice srca moga.

Tvoja lanterna još mi pokazuje put,
sve  dane i noći pleše mi tango u grudima.

Kako sakriti svjetionik,
da ga ne ureknu zle oči?

Oprosti mi što te nisam umio voljeti.
Oprosti mi prijateljice srca moga.










Mjesečevo biće

Žedan od njena milovanja,
tiho se privukoh Širokoj Rijeci.

U nekoliko gutljaja hladne vode
ispih potopljeni mladi mjesec!

I zvijezde sitne ispih, iz rijeke,
razigrane Vlašiće
 i Kumovu Slamu.

Od te noći ja sam dijete Široke Rijeke,
ja sam biće mladoga mjeseca.

Od te noći Široka Rijeka je moj dom,
a Kumova Slama me vodi njenom zagrljaju.









Na dženazi

Ispružite dlanove, pa da oplačemo,
minulu ljubav i dane sreće,

za spomen onima što su se radovati znali,
dok nisu vjetrovi otpuhali cvijeće.

Ispružite dlanove, pa da oplačemo,
uspomene na društvo naše iz davnina,

Saadijev glas i Hafizovu tugu;
i oči što plamte – dok ne dođe tmina.

Ispružite dlanove, kad ništa važno nije,
sastali se slučajno – rastali se čudom,

neka se tama rasprši u zoru,
kao rep kobilin u galopu ludom.

 Ispružite dlanove, neka zvijezde šute,
povezane noćas, za njene kose meke,

malo su pjesme za utjehu biću
ispijenih zjena, pokraj njene rijeke.













Uznik

Opčaran njenom raskoši evo tiho venem,
dušu mi izjeda bol.

Sjajan mjesec me mami
i žut.

Ljupka, sva je od milja satkana,
ljupko je moje drage – i nježno, biće.

Proklinjem sudbinu,
što sam lancima teškim vezan.

Da je odnesem daljinom kanim,
ali  srce evo silnu tugu sluti.

Nemoć mi u njedrima drhti,
strah mi se noćas iza leđa prikrada, na prstima.

Pa zar je već došlo vrijeme
moga umiranja?















Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret