Melečka murida

Za tvoje poljupce medne

Evo me,

još plamtim kao na Svetoj Gori – zelen grm,

i duša radoznala ne vene.

Ogrezao u ljubav,

 ja nemam snage da te prekrižim,

sve me još,

sve prati – cvijete.

Trebalo bi možda da se pomolim Bogu,

za blagu smrt,  

da mi bude,

da se računi kraju svode;

al'mjesto toga,

ja se još uvijek molim samo proljećima tvojim,

i mrem samo za tvoje poljupce,

medne.

                                      

Ime ljubavi

Nije lako voljeti nevidljivo biće,

cjelove mu davati

i dušu mu svoju ponuditi,

čipkastu,

poput mlade mjesečine.

Davno je to bilo!

Zatrlo se?

 Ljudi!

Prelomila se možda ljubav nježna,

u njenoj razdraganoj duši.

Sjeća li se još moja mila, mene?

Nije lako voljeti poluludog pjesnika!

Možda je moja ljubav potpuno zaboravila,

onoga koji nosi,

pečat ljubavi.

                        

Visoka šuma

Silnici koji nisu dostojni ni malešnog zareza ove pjesme,

prognaše nas evo,

 iz stare domovine.

Dobar dio stoljeća živim tu,

daleko od tebe,

voljena ženo.

Zasadih u vrtu zlatne ljiljane

što ih preklani donesoh,

 iz planine.

Oni me podsjećaju na tebe,

šapućem im;  i njegujem ih,

a da to ne vide drugi ljudi.

Kad ih zalijevam mojom tugom

i plijevim korov,

oni mi šapuću malešne priče,

 milujem ih prije svakog polaska

u visoku šumu,

misleći na tvoje kose.

Jutarnja molitva – Sabah namaz

Hvala ti za sunčeve zrake što si nam ih poslao sa istoka,

i što tamna noć nije vječno prekrila naše nebo;

i naša staništa divna.

A u tome toplome danu,

hvala ti za plavi cvijet,

cvijet, štono šapatom spominje riječi ljubavne – u vrat,

meni nedostojnome.

Cvijet štono osmijehom uljepšava našu ulicu,

našu mahalu,

našu medresu

 i naše avlije.

Štono u molitvi polaže nadu u ljubav i nježan dodir.

Što se nadala proljećima, što je voljela ljude;

i siromašne

i bogate

i žute

i bijele

i crne…

što je ono uz mene koračala, moja draga  – tako davno,

 i tješila moje prepadnuto biće – tako hrabro.

Podnevna molitva – Ikindija namaz

Dok si ti na mojoj strani, ja se ne plašim ljudi,

niti zvijeri među njima.

Kaži joj Bože, da nikada ne vadi svoje ruke iz mojih ruku,

da mi nikada ne prestane šaputati.

Sada je vrijeme podnevnog odmora. Sretan je sobičak u kome ona sjedi,

sretno je i sunce na sred neba…

što je dočekalo da i ono plavi dan živi s mojom dragom,

plavim cvijetom,

amin.

Molitva u sutonu – Akšam namaz

Ne zbori ulico, ne gledajte je oči urokljive – ljubav moju!

Moglo bi mi oslijepiti zlato,

 u tako nevinome sutonu pogledano,

zlim okom.

Mogle bi nas urokljive  oči izmjeriti,

omrznuti mene hoće mojoj dragoj!

Mlad mjesec kao lopov nebom opasno hodi,

ne želim da njegova mjesečina miluje,

to što moja duša ljubi.

Nadaj se ulico,

raduj se sutone;

da će njena tiha stopala opet prohodati tvojim baldahinom…

baldahinom štono moje srce dira.

Zbog čežnje moje grešne, dozvoli  – da patim dostojanstveno;

i zbog moje tihe sreće, dozvoli – da mrem dostojanstveno!

                                               

Noćna – Jacija namaz

Kad prošeće ulicom,

pokraj Fontane male,

momci za njom – tako očigledno blenu;

a prijateljice joj se oslone o rame,

diveći se licu melečke bjeline.

I svi zanijeme kao vrbe tužne,

pred ljudskom dobrotom

tog bića,

iz raja;

ali moja ljubav osmjehne mi se kradom,

osmijehom dražesnim , toplijim od maja.

A plaše mi se u nju pogledati oči,

pa protrljam lice rukama što stude,

ljubav,

ah,

 ljubav je lako u pjesmama reći,

ali nije zapisano, da mi ljubav bude!

Oslonjen o bagrem ja  je sretan gledam:

To biće je stiglo,

 sa planete druge!?

Od Fontane  pođem, sa suzom u oku,

mojim stihovima,

od čame

i tuge.

                     

Stari mostovi

Moja je ljubav sada daleko,

daleko mi se oku gubi,

preko starih mostova.

Pukni rijeko!

Po sred sredine,

podijeli val!

Pa neka se stvori pješčani sprud.

Da se ljubimo skriveni ispod vrba;

na sitnome pijesku,

ispod njenih mostova,

skriveni od ljudi.

Samac

Kao nekada Martin Krpan

i ja sam samac,

i ljudi što ga satrše davno,  zvat će me kao njega – Samac.

Sve sporije moje noge hode

i uvijek pazim da izbjegnem mjesta,

kud je ljudska noga kročila, prije mene.

Davno je živa radost u meni nestala.

Ostala je ova što je imam,

radost sa okusom oskoruše,

radost što mi još pokoji put prebire po njedrima

i oživi moju ljubav.

Jedino gore i njihovi pašnjaci podrška su mome biću.

Čitaju me, liječe me;

ali u vrletima i bespuću,

gdje medvjedice brze svoja čeda njišu,

još dopre do moga bića miris njene duše.

Gospodarica

Mogao bih možda, jednom;

za Novu Godinu, dobiti od sudbe,

tebe, na dar!?

A ako mene nekada poklone tebi,

ne ispuštaj me više iz ruku,

kao što moja duša nikada ne ispušta tebe.

Moj testament je taj – da tebi svoju ljubav dam,

i da je zabranjeno razdvojiti

naša bića.

Jer ja gorim žarom tvoje ljubavi,

osjetim te kao ljudsku dobrotu.

Ti si moja sultanija,

gospodarica si svih posjeda,

na nebu

i na zemlji.

Oči su gledale…

Oči su gledale kad se sokolovi važu,

nad jelama  visokim podno Kolovratskih Stijena;

i sunce što s Bila ljubi javorove

i staru medvjedicu kako grli mlade.

Oči su gledale kako sunce tone,

za Učku goru iznad Opatije,

i kako izgara u Kvarnerskome  Moru

dok mu galebovi kriče od miline.

Oči su gledale zvijezde dok se roje,

i pjesmu Vlašića što preko neba hode;

i  Meleke, dok  mladu vode – okićenu,

maglicom nebeskom i safirima plavim.

Ali to ništa nije naspram drage moje!,

štono tiho zbori, a još tiše poji…

al' to ništa nije – mili ljudi moji,

naspram smijavica i njedara njenih!

Melečka murida

U njedrima mojim poput ptice lijeće

i na pameti mi je, plavo biće često;

i stalno joj pišem pisma u behutu,

al' poštari ne nose

kad poškrope sijede.

U grudima mojim savila je gnijezdo,

ptica malešna

što šaputati znade;

i tunika njena i pojas od svile,

što ih je nosila kad su cvale ruže.

Njena je ljubav

i oči pune čara,

njena je zakletva, na vječnu ljepotu;

i dani najljepši u ovome  životu

i njedra pod dlanom, što od sreće gore.

Nježna vrsta

Ja mojoj ljubavi umijem govoriti samo riječi od nježne vrste.

Ne umiju usta izgovoriti drugačije riječi,

osim onih lijepih.

Nikada moja njedra neće postati za nju hladna –

samo topla.

Toplo je volim!

Toplo ja njišem moju ljubav, nježne vrste.

Festival ljubavi  na Mosalli

Hodaju pod ruku ljepotice i njihove sjenke Mosallom,

 tamo – amo,

kao da je sudnji dan.

Propale i nesretne ljubavi daju se noćas naslutiti,

pa ljudsko biće  korača u paru

sa svojom propalom srećom.

A znam da ovo nije mjesto fanatika i prokletnika.

Ovo je festival ljubavi!

I mladosti!

Ja i moja ljubav smo skupa, u Fontani.

 mi nismo propala ljubav – ni fanatici nismo.

Promatramo ljude!

Mi smo ljudsko voljenje. Naše oči plamte,

držimo se za ruke skrivene duboko u zelenom mantilu,

štitimo ljubav.

Tu su i bezbožnici, oni znatiželjni presretači sreće!

Noćas na Mosalli hodaju i vojnici,

koji će pucati u lice domovine.

Srno nježna

Ti mi kažeš zašto te ne zanijekah, onda, davno,

a na moje čelo utisnula si dva pečata,

pečat  ljubavi

i pečat čežnje.

Ja nemam sepeta

u kome bih te skrivenu nosio.

Ja imam samo tebe,

kojom  se ponosim.

Ne bježi mi tako daleko

i tako konačno,

ne plaši mi se,

srno nježna.

Kad si još vidjela da slavuj lovi slavuja?

Ne plaši se. Ja lovac nisam.

Spusti pogled, podigni vjeđe,

srno nježna!