nedjelja, 8. srpnja 2018.

Na Mosalli




Umjesto Harfova

Za ljubav, cijele bih božje noći njegovao
raspjevane bajke
i slao ti ih rijekom,
umjesto harfova nudio bih samo
mirisna  proljeća osmjehu  dalekom.

Da usniš bar jednom na dlanovima mojim
niz lice dugo bi se kotrljala  sreća,
zvjezdice bi sjale na uvojcima  nježnim,
a korpe od pruća opletene za te,
krišom bih donosio pod prozore tvoje.

Pa nek’ duša sanja u raju od cvijeća,
pa nek’česma ljubav pretače usnama...,
pa nek’ ljudi rano trče po vrtovima svojim:
"Skandal, noćas skandal!",  nestalo je cvijeća…
jer svi bi šafrani procvjetali samo pod prozorima tvojim.









Derviševa duša

Kola li sreća derviško kolo po Aladži,
ili smrt ispod samotnoga šatora blaguje pobjedu?

Urekoše li me to ciganke u Velikome Hanu
ili se opih mirisom  iz tvojih njedara?

Jer kad me dotakneš, tada izludi moje biće,
pa ne znam jesam li grešnik, ili melek lud,

jesam li siromašan šejh  – ili silan pir,
živim li još, ili se već predstavih nebu.

Zavrti  se tada moja halja, iskoči Ademova jabučica,
a srce jako udarati stane.

Zaboravim na kojem sam svijetu,
pa prema nebu poleti moja duša.









Ah, Lulu

Ah, Lulu,
u vatrama ti Džehennemskim gorim,
sedamdeset puta jačima od žive vatre.
Plamena joj silnoga ugasiti ne možeš,
pa i da široku rijeku uliješ,
u njedra moja.

Pokrij moj kavez zelenom tunikom na ljame,
haman divnom…,
a ja ću ti i dalje pjevati muallake
i neću Džehennema proklinjati,
nit' što više moja nisi.

Ah, Lulu,
bila si mi taman koliko si i trebala biti;
ranu jesen i kratko proljeće
i jednu toplu zimu – moja Lulu. 











U ime njene časti i ljepote

Onaj bi možda kolač slasni dobio, što  bi ono bio  na  mjestu mome,
a da joj  bisere po krilu prosipati stane,
stihove moje duše,
drugoj ženi – haman dalekoj.

I da joj ih on šapuće, 
a koja bi na tebe  mirisati mogla;
pjesnik  neki drugi.

Slušala bi ona stihove divne,
u nebo zvjezdano se zaklinjala ota žena,
cvijete…,
kad bi joj ih darovao netko drugi,
tebi napisane   ljubavi mojoj.

Onaj bi možda kolač slasni dobio…,
ali meni samo tuga i bol ostadoše,
ali meni pjesme divne ljubav samo uzimati umiju,
obljubiti ne kane moga sevdaha na ovome svijetu.

Kad i ti odeš sa ovoga svijeta, prijateljice poezije…,
ponesi tada  i moje divne pjesme.
Neka preminu u ljubavnoj slasti, kako preminu i onaj što ih je zapisao
i u njedrima sakrivao.
U ime njene ljepote
i u ime njene časti.









Tuga

Sveprisutni su dani tuge, dani oplakivanja nejakih 
i proklinjanja nasilnih.

Ne može da mi se spasi biće,
zaplakati moram – poruku ljubavnu tebi evo danas ne poslati kanim.

Što je gubitak jedne ljubavi naspram tolikih uzdaha s božjih livada, meni upućenih.

Nema nas,
ima tuge i beznađa evo napretek, ima.








Na Mosalli

Ah,
prijatelji dragi,
braćo moja i sestre moje.

Zaplačite mi barem malo, licem o lice.
Budite dadilja mojoj osamljenoj duši
i oprostite siromašnome šejhu  misli,  haman grešne.

Nema one,
štono  je oči više ne gledaju,
štono  je ruke više ne miluju.

Nema one čiji je šapat budio usnuloga  slavuja,
čije su smijavice zorom igrale igru radosti
i čije su usne o sutonu ljubile zabrinuto lice.

Allah je drugome obećao moju dragu,
a meni darovao bezgraničnu tugu.

Čime samo zaslužih toliku kaznu – da mi je znati,
pa zar će vječno trajati ova bol
i gorjeti moje vatre.

Puknut će moj napeti luk,
vjeđe u suton od tuge potonuti,
uzdah će cvjetnu livadu  poharati.


Da mi je Allah barem podario pramen  plave kose što na bagremovinu miriše,
 ili njenu svilenu  maramu ,
za utjehu meni grešniku,.

Zašto mi rekoše da vrijeme sve rane liječi,
kad  moje sve više bole,
a mira mome biću nema.

Svakoga jutra ja prvo potrčim na Mosallu, pročitati sudbinu zapisanu u nebeskim zvijezdama.
Kao da sam mahalski prorok postao,
ja uvijek pogodim da ću danas za njom opet tugovati...

i kako se zvijezde redom siromašne gase, tako se gasi i moja nada,
a tuga u zelenim očima zavlada,
što na nebu nestade tolike ljepote.

Isto kao što nestade nebeske igre,
tako nestade i moje drage,
samo  jutarnja tišina prekriva našu mahalu.

Ah,
prijatelji dragi,
 braćo moja i sestre moje.

Zaplačite mi barem malo, licem o lice.
Budite dadilja mojoj osamljenoj duši
i oprostite siromašnome šejhu  misli,  haman grešne.





Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret