četvrtak, 5. srpnja 2018.

Muallake zgranutog Behmerhama




Muallaka o mostovima  haarlemskim

U njedrima ti njišeš zlato, najljepše od najljepšega,
milije od najmilijega...

Kad drugi ne moste – ti mostiš,
kad drugi ne ljube – ti ljubiš.

Kad drugi rane – ti liječiš,
kad drugi zaboravljaju, ti podsjetiš.

Zasadi lukovice tulipana plave boje,
da te se imam po čemu sjećati.

Kad ne mognem pjevati,
nek' poljem miriše tvoj plavi cvijet.













Muallaka u njedrima

Niz livadu se vjetrić mali
poigravao  čuperkom kose,
ponad obrva se razmetao divnih;
u zlatnom jutru,
podno lipe
a ispod tunike čežnja teče
i ponesena ljubavnim žarom:
Stegni me jače! lipa reče.

Poradi mirisa njenog
i lipe,
izludio leptir,
pa ljubi lice
i poradi oka što joj zablista;
 cjeliva ljude,
mjesec
i ptice:

  O selam, selam,
zvjezdana braćo,
 kako je na nebu – kažite piru…“,
zapjevajte mi, cvrčci vješti,
neka vam je u slast jutarnja rosa neka vam lipa cvjeta u miru!














Muallaka Andaluškom suncu

O, noći – tiha li si!
Kad će zarudjeti zora?
O, čežnjo – slatka li si;
noćas se ljubav dočepala zagrljaja
i uzdaha?

Od noći se rastati ne umijemo, šutimo postiđeni ljepotom zvijezde,
a dana bijelog dočekati ne kanimo
umrijeti čekajući Andaluško Sunce.

O noći, u konopce ćemo ti povezati zvijezde
da se narugamo sutrašnjemu danku!
Okupale me zlaćane zrake u kaležu plava šerbeta,
ili me samo dodirnu tvoja kosa draga
ili me ogrija Andaluško Sunce?







Muallaka beduinska

Blago onome štono  tebe ljubi
svakoga sata  i svake minute;
volio bih mu vječan sluga biti diveći se očima što tebe gledaju,
od pokore silne,
izatkao bih mu svilenu dolamu.

Kada dođe sunce, on se prvo pomoli Bogu,
sjedne naprama tebe
i gleda ti lijepo lice;
sluša pažljivo svaku riječ što je izgovore tvoje medne usne…,

potom ti broji ljame po obodu zelene tunike i prebire po mislima,
smiješi se licu koje blista na suncu dok ti bišće kosu. 
Srce mu se raznježi milošću Božjom
i svjestan svoje sreće, ispunjava ti svaku želju,

kad ga pomiluješ, on tada zanijemi od slatkoga bola. Tijelo njegovo plane
kao mjesečevi krijesovi na dunama;
zemaljski glasovi mu ne dopiru do srca od straha da ga ne prestaneš milovati,
niz lice tiho roni suze
dršće kao trstika na vjetru
čita ti sirotan molitve iz svetoga Kur'ana.











Muallaka za Leiline smijavice

Ona je moja cvjetna livada, moj vrt pun ruža.
Njeno je lice moja vječna pjesma.

Kad se sjetim njenog milovanja,
Svjetlost ispuni moju dušu.

Ona je moja zora, moje mirisno biće, moje bijelo janje.
Od njenog lica ljepši je samo njen šapat.








Muallaka podoknica



Ne miriši mi od sutona ljepše
i ne uzdiši mi tiho kao cvijeće
i ne šapući mi
srce stići neće
otrpjeti bol bola je sve više
i sreće zbog tebe što mi ruke pružaš kroz demire stare.

I sreće zbog tebe što mi ruke pružaš kroz demire stare,
koljena klecaju k'o da na strijeljanje noge mene nose
ah,
pa zar zlatne zrake jasne mjesečine
ne umiju sitne suzice da prose
što ti kvase lice, anadolski cvijete.
Il' ćeš uzdisati dok Vlašići prođu s mladom preko neba,
il' ćeš da te dignem gdje se zvijezde roje.








Muallaka Odžačka

U vrbiku je iskočilo moje srce,
da je od čega, već od gledanja njena lica.
Iznad stare džamije smo lebdjeli,
da isprobamo kako je na nebu.

Osule se bijahu zvijezde niz njenu tuniku na ljame,
haman divnu
U tom vrbiku vladao je snijeg
i noćna hladnoća.

Mjesec je prišao tako blizu njena lica
da san ga mogao smahnuti rukom.
Ljepše od Dženneta igralo je nebo u njenim očima,
zvijezde, džamija i vrbe stare.

Sebe u njima ne vidjeh ljubavi, ali čemu to,
zar je važno moje siromašno biće
pored tolike tvoje ljepote i uzdaha

umirem ti, umirem ti od ljepote,
šaputale su medne usne ispod šala.







Muallaka mahalska

Snijeg je padao kao nikada,
a male smijavice u gornjoj mahali ubijaše iznemoglog stvora?

Od kad nas nema pored široke rijeke,
mi Vas ne zaboravismo – zvijezda nam!
Mi mišljasmo da ljubav iznuriti ne može, tako nježna nit muku duši zadati dok Vas ne zavoljesmo.

Ljubav nam je srce spalila, a um utopila mi robom Vašim postadosmo,
kad nas pogledaste, okrenula se Zelenika.

Pozdravljaju Vas oni koji zaboraviti ne umiju,
koji ne umiru od starosti – od ljubavi će morati.







Muallaka Al-Magdalena

Velika vojska njenih poljubaca me zatočila,
iza zlatnih demira evo robujem ognju ljubavi.

Nekada ponosan čuvar stada bijah,
sad sam pokoran kroničar iskonske ljepote.

Obnoć zvjezdana stada napasam na visokim pašnjacima,
u zoru zvijezdi Danici darujem njeno ime, Al-Magdalena.







Muallaka Hafizova

Opiše me obrazi njeni,
a ne vino.

Kod tolikih pušaka,
ubiše me oči njene.

Pola godine je vladala ljubav,
pola vijeka vladat će tuga.







Muallaka  džennetska

Ja mišljah, cvijete: "Evo na nebo stigoh,
Džennet zavlada!",
kad se dočepah tvoga lica

aman, aman; Al jutros!,
bol je za tobom, bol me peče
u osvit zaigranih smijavica.








Vlaška muallaka

Budi mi ljubav
ja nisam divljak, od divlje loze (mada se upliće iskonski  grijeh
u noge bose),
ali te ljubim čitavim bićempa neka svi lude o sutonima, kad nebo plane;
i neka viču: More, srami se, bre!

Neka zaćute kad mjesec stigne na Husad, cvijete, jedina moja
i što te ljubim tako tajno kada se podigne
iznad Kmurice Danica zvijezda;
i što za tvojim usnama mrem.








Muallaka za Šah Nebat

Kako da te ljubim, reci,
ah,
Šah Nebat.
U znoju lica,
uz krušne peći šapućem pisma za tebe.

Kako da te ljubim,
ah,
Šah Nebat,
reci mi
kad si sve poljupce odnijela davno sa Musalle.

Svaka slasna kiflica podsjeća me na tvoje obraze.
Ah,
Šah Nebat.
Obilazim putove kojima tebe odvedoše iz Širaza
i proklinjem Mongole.
U galopu njihovih konja
slutim strah.
I slutim svoju neizbježnu tugu.








Šah Nebat, muallaka duše

Bljeska se Širazom ljepota, u sabah-namazu, tek  što smo predali selam.
To rano jutro je tiho sišlo na pekaru,
na bistre valove Roknabada i cvjetno šetalište Mosallu.
Vatra!
Ljudi, milost, vatra!
Preciknulog havaza mahao je rukama mladi Ahbad,
sve urlajući, i sve leteći kružno kao japanski ždral
preko avlije:
Izgorje nam pekara!“…jedva izusti klečeći pred nama
Na koljenima,
iskolačenih očiju i isplažena jezika.

Nad Musallom jasno se vidio plavičasti dim
kako se podiže k nebu,
a plameni jezici lizali su stare crepove
i hrastovu japiju.
Zelene oči se podigoše k nebu,
ah,
još je jedna zvijezda na njemu ostala.
Danica!
Mahnuh rukom da je smahnem,
da je ne izgore plameni jezici,
onako divnu i zaigranu,
da je ne prepadnu teške hrastove grede koje u vatri pucaju
kao arapski džeferdari

Pisma... trznem se iz behuta.
Pisma!
Nije vatra što me peče tako topla kao ljubav tvoja
Nije dim što štipa oči tako gorak, kao suza za tobom.
Nije beznađe u prolazima tako sakriveno kao naša tajna,
Šah Nebat. Koja li je opečena ruka što ih u hitnji primi,
koja li je  pisala tako nježne harfove,
pronađene iza hambara, primljene na grudi

Koje li je dimom zasuđeno oko raskvasilo plave barice
po mirisnim omotnicama,
omotnicama na kojima su uvijek bile nacrtane svete ptice,
 japanski ždrali poslani k tebi u božanstvenoj igri se viju
iznad Musalle, prije polijetanja u južnije zemlje

Koje li se srce promišljalo,  da ostane
ili da krene kroz vatrusve noseći pod užarenim pazuhom
još neposlana pisma koja plamte









Muallaka začuđenoj Luni

Kad se ono žedne usne zapečaćena zdenca dočepaše, kad se ono...
kad zvjezdano nebo zapjeva visinama.

Ispod anterije joj zamirisaše al-katmeri,
a sa usana joj prokapa saće, Allaha mi!

Ja je obljubiti ne umjedoh, tako divnu,
tako prekrivenu božanstvenom ushićenosti?

Prošaputa ispod anterije zdenac,
zatreptaše leptiri ispod nespretna dodira.

Sa livade čežnje zamirisa rosa,
sa malešne...

U kasnu mi autumnu u njedrima zaigraše ilinska džemreta,
a noge kao kod neoblizana teleta, zadrhtaše.

Svijest mi se od sreće mutiti stade.
Mjesec zađe za oblačak, pa izađe!

Mreš li mi to, ili živiš? Pogledaj me!
Reci nešto iz behuta, privuci me!

Zagrli me, nevjesto moja raspasana!
Zanjiši me ko livadu da bol mine, sestro moja.

Mreš li mi to, ili grgoljiš molitve svojoj začuđenoj Luni,
ili šapućeš ilahije milujući slavuja?








Muallaka Mariji iz Širaza

Ono je moja draga, štono kao grlica u lugu guče,
kosa se njena na suncu mreška kao zlatan val široke rijeke.
Ono je moja draga,
štono zvjezdano nebo gleda,
štono mjesec mladi bratom svojim nazivlje.

Pjesme su njene najljepše, igre su njene najluđe,
na šetalištu Mosalla,
haman u Širazu...

Ona ih obdan u njedrima svija, ona ih obnoć u kolu izvija,
dolinom aška mladići mnogi zbog njenih smijavica zazvaše Allaha.

Ljepša je od svih moja draga, njene su usne najslađe,
njen je korak najmanji, njen je uzdah najtiši.
Biser je među svojim drugama, sitan vezak veze na đerđefu;
kad bijelo platno ne tka, kiflice malešne ruke pletu.

Raduj se! Raduj se, svijete!
Zapjevajte pjesnici pjesme divne o mojoj dragoj
koja među vas dođe razdragana.
Tko je voli neće je preboljeti, tko je ne voli, zavoljet će je...






Muallaka Elhamdulillah

Pa da je i milovanje, smorilo bi staroga pira
a kamoli toliko tugovanje.
Svi njegovi dani su postali tuga, sve njegove noći čežnja

ne zaboraviti tebe njegovo je geslo,
ljubiti te a ne imati te, ostati vjeran, ne iznevjeriti tebe.
Ostati siromašan, a bogat veseo, a tužan sam, a s tobom.

Kad su bogovi sudbe dijelili,
njegova se sudba smiješila, najljepše od svih.
Mirisala mu je na naranče, milovala ga je i tepala mu.
Tješila ga je njegova sudba kad su bili teški dani,
davala mu nadu...

Ostade posve sam, s pjesmom na usnama i u duši.
Njegova sudba još mu jedino šapuće male pjesme.
Jednom će doći i taj dan kad će prestati taj divni šapat.

Pusta će ostati njegova njedra bez pjesme, bez igre
i bez nade.
Subhanallahi adede halkihi,
subhanallahi rida nefsihi,
subhanallahi zinete aršihi,
subhanallahi midade kelimatihi.








Muallaka o zlatokrilim ševama i čudnovatoj munari

Klečeći na koljenima, pokazivao je prstom nebo:
Aaaaaah,aaj!
Pogledala je prvo u prst, pa u čudnovatu munaru
koja je tako ličila na prst ispružen Bogu.
Pogledala je potom plava prostranstva na visini,
pa se nasmiješila iz žita,
pokušavajući saviti visoko ispruženu ruku
i rekla kratko: Aaaj.

Na jeziku zlatokrile ševe učio ju je malu pjesmu:
„švrk, švrk, švrk!
Pogledala je niz zanjihano polje zlatnog žita, pa na zelenu granu
usamljenog jablana tražeći na njoj ševe: „Švrk!

Ona je napredovala kao talasanje žita na povjetarcu,
sve više i sve ljepše.

Za nagradu, svoju smijavicu oslonio je kratko o jednu njenu,
radi pjesme

Srce mu je ipak jako tuklo, pa ga je stiskao ispod zelene pelerine,
 da ga ne oda. Ona je posve sretna tiho uzdisala...

Opijeni, gledali su munaru uzdignutog prsta.
Šaputali su složno iz žita munari, moleći je za pomoć

pružali joj obje ruke
Halali nam barem pjesmu!








Muallaka Honar fontani

Bješe li topao dan
i plavi?
Bješe li u njedrima igra luda
Ili je u očima sjaj, ili nemir ili luduje malešni svemir
što pleše u ritmu usana mednih ispod bagrema
da me namami na topla njedra.

Bješe li noćca crna k'o ugljen po mahalama maloga grada?
Bješe li uzdah, il' vjetrić sladom kaldrmom otresa miris behara
Stoji li na kutu mala čajana što je nazvasmo:
Honar Fontana, sred Teherana,
ili jaciju imam zazivlje,
ili zvona zvone za smiraj?








Muallaka o Al-Marijinym smijavicama

A kad ti kažu da te više ne volim,
ne vjeruj im.
Voljenje je kao i vrijeme, ako je jednom bilo, ne prestaje.
Voljenje je kao i sunce,
ako je jednom grijalo, uvijek grije.
Kao leptir je voljenje ako je jednom i zamro,
opet se rađa u novim proljećima.

I tvoja je medna omaglica pustila rosu,
sunce je žarko spržiti ne može,
vjetar je ljuti ubiti ne može,
ona živi.
I tvoja je smijavica, smijavica nad smijavicama...
pobjednica je nad pobjednicama.
Prkosi ratu,
prkosi gladi,
prkosi bijedi i pomoru svake druge vrste!

Kad ti kažu da se više ne sjećam tebe,
ne vjeruj im,
ne vjeruj im!
Kad ti kažu da si ti moja pjesma,
moja zvijezda Sirijus iz Sazvježđa Veliki pas, kad ti kažu
kad ti kažu da si otišla daljinama, zaboravila mene.









Muallaka ljekovitoj duni

Sa stanovišta mrava
i rose
i pogleda odozdo,
iz trave,
u te
sa bolovališta lica
i duše,
ne može da mi se spasi biće.

Uvojci zlatni
i smijavice
i spomen što huči hukom davnine
sa milovališta
i bljeska oka
sreća mi dolinom aška prođe,
kao kad magla uz goru mine.











Muallaka o letećim kravama i medenoj saputnici

Toplina se toga dana s nama igrala skrivača
ispod zapaljene pelerine.
Vani je vladao posve drugi svijet!
U njemu je letjelo drveće,
krave,
sunce i široka rijeka.

Koliko prstiju ti držim sad! reče mi zatvorenih očiju
a ja, ja ti ne znadoh odgovoriti,
duša mi se spustila na znojne dlanove,
a oči gledaju kako svijet u tvojim zjenama juri poprijeko...

Još bi to i potrajalo
Al' uhvatih tvoje prste u dlanove i čvrsto stegoh.
Koliko ti prstiju držim u rukama? rekoh.

Ti si sretna uzdisala i nisi ni slušala  moje riječi.
Gledala si kako prostorom lete krave,
putovi,
široka rijeka, slasne hošlame  i džamija stara

Od sreće ti se duša rastopila,
sve plašeći se da ćeš postati potočić,
ja sam te za svaki slučaj držao u pregršti,
moja medena saputnice.







Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret