subota, 28. srpnja 2018.

Lice poezije




Lice poezije

Najdraža je meni ona i najljepša na cijelome svijetu;
ona zvijezda, što iziđe o Božiću, moj sjajni Sirijus,
moja radost duše, štono joj nema ravne.

Najdraža je meni ona kojoj lice blista jednako – noću i danju,
štono potiho i pametno zbori, ljubav moja razgegana,
labudica duše moje.

Umrijet ću za onom što me gleda,
ah,
moja draga;
moje zlato nenošeno,
moje biće jedinstveno.
Ona je ljubav moja i poezija moja.

Njene su mirisne grudi moje dvije Svete bule,
njene su oči moji narodi,
ja nemam nikoga osim nje, na ovome svijetu sve je tijelo,
samo je ona – biće.

Njeni su prsti latice al-katmera,
njene su smijavice dva mlada mjeseca,
ne mogu prestati čekati da njene usne prozbore.


Onu moje srce ljubi, koja ima hod poput viteškoga dostojanstva
i poput gazelina skakutanja.
Gledajte ljudi moju ljubav raspupanu.

Kažite mi: Je li bila vrijedna jedne poezije?
Duše moje i predaka mojih.
Je li bila vrijedna planinskoga lava i sokolova gnijezda.

Je li bila vrijedna moje suze
i moje tuge?,
umire li uzalud plavi dan od srama
kad mahalom prošeće ljubav moja divna?

Prekrivam je zastavom ljubavi,
ljubim je licem poezije…,
mjerim je ljepotom mjesečine
i Vlašića što pjevaju visinama.










Rajske dveri

Otvorite se rajske dveri što mi radost duši značite.
Čitav jesenski dan je čekam,
bolestan od silnoga voljenja,
 evo sav u vatri drhtim.

I stari javor na Musalli je ljubi, trepće pod zlaćanim zrakama sunca,
 a  njen tihi hod po kaldrmi obojica osluškujemo.
Kao da mi je malo lakše, meni bolesnome…?
Dolazi li to  ljubav moja, ili se prozoru penje javorova sjenka?

U šarenoj torbici mi pjesme nade donosi,
smijavice divne  i oči srne.
Tihi mi šapat donosi moja ljubav i mirisnu kosu,
topli dodir ruke na čelo
 i prijekore blage.

Ah,
da sam barem još nemoćniji!
Da me barem do smrti uljulja ljubav njena, da mi srce više ne zatrepti...,
da me nema među živima, pa da se vratim kad  mi ponude darove
onoga života.









Donesi cvijete

Jami mostove
 i gradove što blude,
široka rijeka te zove i stara uspomena, iz davnina…
slijepa ti ljubav šapuće bosanske poeme, cvijete,
štuka se baca po rukavcu,
 a mlada kukuruzišta trepere.

Jami mostove
i daleke gradove što blude,
i donesi mi šerbeta, da piju žedna usta
i u mahrami šećera kao u pjesmi staroj sve neka bude,
a u torbici milovanja, donesi, 
donesi cvijete.







       




Polog ljubavi

Sretan sam što u goru hodim,
da na samotnoj livadi punoj cvijeća, u miru o tebi sanjam.

Da barem možeš i ti doći, ispuniti moje želje, preželjene…,
ispružen u livadskom cvijeću, valjam se i nebo rukama hvatam.

Pjesme moje nosa povjetarac,
mravi i dugonogi  pauci kradu mi sitna slova.

Tihi hod po travi čujem, stopala tvoja ljubim kuda pogaziše,
kamo sreće da se probuditi ne umijem.

Pogledaj divlje ljiljane i mirisne turske karanfiliće.
Oni su moj polog tvojoj ljubavi i polog mojoj čežnji.








               


U bolnici

Ja sam Javor,
zašto se zoveš ljubav moja, kad mi tako razdireš dušu?

Ti si vjetar koji njiše mojim granama, ja sam  Javor pa zaškripim od bola
kad se sjetim tvoga milovanja.

Za mene je božanstvo onaj koji te svakoga dana može milovati,
koliko mu izdrže lijeva i desna ruka,

a ljubiti koliko mu  njedra tvoja dozvole,
a gledati dok ne klone u behutu.

O,  ne daj mu da te ljubi prijateljice moga života,
predivna harfo moje duše.

Jer u mojim grudima miljem bludi miris čežnje,
sve čekajući da se pojaviš uz moje uzglavlje.

Moje usne ne mogu govoriti, ademova jabučica mi se suši,
po tijelu mome plamen liže, kao da ću jadan umrijeti.










Majčina harfa

Ne umije moje biće junačke pjesme zapjevati,
služiti domovini i ljubiti to sve što bi moralo  da se ljubi.

Moju je harfu naštimala majka, u mladosti svojoj,
moja harfa samo o ljubavi svirati znade.

Moja harfa pozna samo lice moje drage,
i njenu dušu ljubiti znade.





        










Pastirska balada

Kad bijah pastir mlad i lud, svaku ovčicu sam po licu poznavao,
svakoj dadoh divno ime, mada ih bješe preko sto.

Kad bijah pastir svaki potočić sam preskakao,
u svakome izvoru gledao zelene oči.

Kad bijah pastir Eros me potrefi strijelom,
njegovo lice bilo je lice moje ljubavi,

njegove usne su bile usne moje ljubavi,
njegove grudi bile su grudi moje ljubavi.

Nisam tada ni znao da će isti Eros pronaći mene na pragu male kućice,
noseći istu strijelu i istu bol meni.

Kad bijah pastir mlad i lud, svaku ovčicu sam po licu poznavao,
svakoj dadoh divno ime, mada ih bješe preko sto.









Nosida

Kako je Nosida umjela pjevati tako divno?,
kao da je jučer propjevala,
kao da  ne minuše dvadeset četiri stoljeća od njenog zadnjeg uzdaha.

Od ljubavi ništa sretnije nije,
od dodira ništa toplije nije,
od poljupca ništa slađe nije.

Moja je draga meni darivala slast svoje ruže,
kad sam je ono poljubio u sutonu dana.

Darovala mi dah njena skrivena cvijeta
i povjetarac tiha uzdaha, ona je moja Nosida divna.








       


Pođimo daljinom

Pođimo na putovanje daljinom,
neka nam srca putom dršću.

Poljubit ću te na svakome odmaralištu,
pit ćemo hladnu izvorsku vodu, nakapati ću ti u nju slada ljubavnoga.

U ranu zoru krenut ćemo dalje,
da nas ne uhvate na spavanju drugi meleki.

Mogli bi oni tebe preoteti meni,
srce mi opet raniti.

Kao da si sestra moja poštovat ću tvoje biće kroz vrijeme,
kao da si sunce nebesko grijat ćeš mene draga,

kao da si nebo plavo obožavat ću tebe,
tako široko i tako vedro – u plavo te ljubim.











Kako da te ne ljubim

Kako da te ne ljubim, cvijete,  kad mi srce razdire čežnja.
Kao košutinu sisančetu pokleckuju mi koljena,
evo od ljubavne more umirem.

Dah se u mojim njedrima gubi,
odnese luda strast moj mir,
kao magla planinom moj ponos zamače.

Čas me tvoje zanose smijavice, čas pramen plave kose mami,
oči me dozivaju tvoje draga,
kao dva daleka meleka mole…,

od čežnje sagorjeh, plamtim,
u žeravu se pretače moje grešno tijelo,
cvrči kao olovo na ognjištu stare gatalice.









                              
Odnese tvoga oka plam

Odnese oka tvoga plam, mir iz moga srca,
kao Turci ratni plijen niz doline.

Vječno je svježe tvoje biće,
na ruže rane još mirišu tvoja njedra.

Iskonske dražesti čar krasi tvoju ljubav,
nikada neće potamnjeti tvoja ljepota.









                 






Autumn

Taj jesenski dan kad me ona pogledala,
označit ću najbjeljom bojom.

Koji je čovjek sretniji od mene, što te imam?
Tko se naljubio ljepšega lica!

Tko se nasanjao ljepšega sanka,
a tko se napjevao ljepše pjesme!







           








Što će mi slava, Leilo

Što će mi slava i bogatstvo,
glavno je da tebe imam, Leilo.

Neka se zlatu i biserima raduju nesretnici,
oni koji nisu umjeli voljeti.

Ja tebe imam Leilo
i samo ću uz tvoj prag čamiti,

dok ne iziđeš iz tvoga dvora
i obljubiš moje lice.

Rane na koži neka nose ratnici,
meni priliči rana na srcu,

neka i svo bogatstvo odnesu,
neka svi sebi dodijele zlatne kolajne.

Ovo malo što imam meni je dosta,
ja prezirem ratnički poklič i mrzim ljutu glad.






Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret