subota, 26. svibnja 2018.

Žena koja spava



Izgubih te

Ah, grijeha li, grijeha li moga velikoga!
Od silnoga blaga što imadoh i nemadoh, ja zagubih baš tebe…
Od izmišljenih dukata koje namah nikada, i sanjanoga cvijeća koje uvijek imah u izobilju,
 od  svega toga što mogoh izgubiti… i moga jadnoga života,
 ja izgubih baš tebe.

Volio bih da sam izgubio nebeske Plejade, da je nestalo Vlašića i Kumove slame  na nebu...
Da sam zaboravio gdje se nalaze svi izvori sa kojih pijah hladnu vodu
 i  kuda idu njihovi potočići da zaboravih,
kamo sreće.
Ali ne…
to sve mi ne bijaše  — nego baš izgubih tebe.

Dođi mi opet jednom,
kad ti se ne budem nimalo nadao dođi.
Donesi mi sve spomenuto i nespomenuto, u njedrima mi donesi;
i osmijeh tvoj,
osmijeh…
Ne daj me, ne daj da me razvlači pustošina i čemer, jer ja ne mogu prestati da te volim.








Žena koja spava

Ja je povedoh za ruku; a sunce
tada obasja njeno lijepo lice… a duša
njena zapjeva tiho, a smijavice
joj se nasmijaše. U daljini je široka rijeka
udarala o obalu, tukla je
kao njeno srce,
o moj dlan.

Ja joj pogledah
oči, a u njima planu radost
i veselje svake vrste…
od sreće joj potekoše suze radosnice kvaseći lice.
Zahvaljivala je Bogu
što me ima,
i što ja imam nju.

Sretne duše oblizao sam
njeno čelo, kao štene kost;
a ona je tražila još,
sve ćuteći i namještajući se
mojim usnama,
fitmija jedna,
dabili...

Bješe tek prvi sumrak,
prenuh se iz dubokog sna.
Stajali smo zagrljeni na sred ulice,
pune dugačkih sjenki.
Jasno sam vidio da je ona zaspala,
tiho,
tiho…
sve dišući u plavoj košulji,
sklopljenih trepavica.

Nisam je htio buditi,
neka spava…
samo sam protrljao oči
da ne zaspim i ja;
mogao bi nas
netko odnijeti, pomislih
i nastavih lizati čelo voljene žene
koja spava.






Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret