subota, 26. svibnja 2018.

Zeinab, čestica koja plače






Divni pir

Dajte mi onaj, najljepši  cvijet, da ga još jednom opčinim ja!
Dajte mi one oči, da ih još jednom pogledam lud…!,
neka ponudi staro more pjesme valova i neka još malo odzvanja smijeh…
u zemlji koje više nema,
neka otpočne divni pir.

A mislila je Mnasida mlada da će grudima vladati stud…
i da ljubavna zvona ne zvone
i da bengalski tigrovi mru!,
i zaborav da će, kao oblak sivi, prekriti sunčanih dana dvjesto;
i da će tišina potopiti sreću,
kao mutna voda što topi – pješčani sprud.








Govor ptica – obraćanje papagaju

Kud letiš visinom papagaju divni… i daljinom kud?
Gdje su tvoja šarena pera gnijezdo svila?
Ah, 
čudne li boljke kao ove moje.
Mehlem na usnama za sve boli nosam,
još od tople zime.

Gdje riječ zboriš papagaju lijepi...
Da mi se kako u cvijet pretvoriti…,
pa da me pogledaju oči ljubavi,
da me zalije voda vječnosti,
da me pomiluju prsti nježnosti!

Gdje usne šapuću kad se suton smrači?
Ne uzdiši mi – bola je sve više!
Ne može te se odreći biće, ni kad padaju zvijezde s nebesa,
a kamoli kad proljetne kiše.











Govor ptica – obraćanje gavranu

Ne gači po stjenovitim bespućima,
ne gnijezdi suri kamen i ljut...
Ne otimaj iz vučjih čeljusti zalogaja – sve ostavi piru moćni…
Dolje dođi u tople nizine gdje se široka razlijeva rijeka,
gdje sočna trešnja u sutonu sladi
gdje pšenica klasa u jednome ljetu puta tri!

Napusti puste klance i medvjeđa konačišta – gdje frula svira dođi!
Gdje potočići bistru vodu cijele božje dane nude,
slatko voće rodne grane savija,
topli povjetarac na livadama mami mirisnoga cvijeta,
divan mir.

Ostavi se šuma dubokih, zaboravi uspomene stare, gavrane samotni.
Nije više za tebe čeder planina,
nisu za tebe oči ubave i uspomene stare.
Dolje bi u nas bio – barem paša,
ili ostalim pticama veliki šejh.

Dolje dođi u pitome doline,
dolje  gdje vlada ptičji mir.









Govor ptica – odgovor gavrana

Meni je slađe nemati, nego imati.
Draže mi je kad me boli,već kad rane nema.

Meni je slađa tuga,  od smijeha i tlapnje slične,
bolji su mi divlji klanci, nego vaša pitomina.

Ne mamite me u dolinu! Kamen ja grliti znadem
i tepati mu znadem.
Pjesmu mu potiho šaputati i u kamenome svijetu bitisati.
Naučih osluškivati huk davnine.

Samoća je moj svijet,
hladni vjetar moje grijehe prebire kao Sapfo stihove,
i imam se, bogu hvala, na što prisjetiti.

Ako sam čemu šejh, onda sam njenoj ljepoti – neprolaznoj
i mome grijehu – neoprostivom.








Da si trava

Nemoj mi ljepote na misli donositi.
Mislit ću da si sunce a sunce nisi.

Da si sunce svega bi me izgorjela. Usana mojih ne bi bilo više,
niti oka zelenoga što ti ne silazi s lijepog lica.

Nisi trava,
nisi voda…
da si voda odnijela bi me tamo gdje nas ne mogu pronaći
drugi ljudi.
Da si trava cvijeće bih tvoje u njedra trpao…
da si pjesma pjevao bih samo tebe, da si bajka živio bih samo tebe.







Igraju li vile

Ima li livade kao ova što je,
prostrti tepih mekan ispod gore,
za bi
će moje i pjesmu što bludi
i za jelene iskonsko stanište?

Ima li neba ve
ćeg u planini,
mirisnog cvijeta i samo
će puste
žmirkaju li zvijezde kao ove moje,
igraju li vile kao ove na
še?







Govor ptica – odgovor kanarinca

„Jer kad kroz rešetke pogledam zlatne, niz polje,
kad mi se samo pogledati dadne…,
i kad vidim pramen tame nad našim svjetovima – nad nejakim.
Moje srce bi zaplakalo, ali kod spavača suza nema;
moje bi
će bi za utjehu zapjevalo ali kome, nema!

„Kad zoru iščekujem plavu, zaboravljen od svih
kao sedam svetih spavača u pe
ćini.
Sanjaju
ći naše staze ja se probuditi ne umijem od ljepote silne,
cvijete
!"

"Ah,
kad je samo iščekivati stanem – u kavezu zlatnome mome,
sjetim se tada tvoga lica;
(onda kad ni kaveza imao nisam zlatnoga…)
kad me je sunce pohodilo počesto!
Grijalo me pomnogo!
Tješilo me podobro!
Milovalo dušu – potoplo!“







Sve je bijelo i oker tužno…

U kući sam, kući u kojoj se prozori rijetko otvaraju!
U kući sam, u kojoj od silnog bola manje boli tuga…
sve je bijelo i oker tužno.

U onoj sam, u kojoj  su sretni oni koju mogu napraviti korak,
ispružiti visokim prozorima ruke i žličicu tople juhe posrkati.

U kući me misli more,
kući u kojoj ne želim polagati uspomenu  na tebe mila.
Stihova nema niti cvijeta,
sam Bog, rijetko u nju zalazi – Šejtan još manje…

U kući sam ti od svih zaboravljenoj,
oker tužnoj
i posve bijeloj.



 






Pahulje

S nebesa je baš sipao snijeg,
padao je k'o nježno cvijeće, s njime se u sutonu na duše spuštala ljubav.

dubok snijeg činio nas je sretnim;
što on veći – to mi luđi.

Gledali smo pahulje kako sipaju po licima ljudi
i po krovovima kuća… i bijahu nam njedra topla,
a smijavice bijahu nasmijane...

i bijaše nam žao što se s pahuljamane možemo podignuti,
da poletimo, 
da zaplešemo zrakom i da budemo besmrtni.

Nisam tada znao da nije dovoljno voljeti...
ni dan danas mi nije jasno što još treba da bude,
osim ljubavi same, mislim… 






Putovanje iznad stare džamije

U vrbiku je iskočilo moje srce!,
da je od čega, već od gledanja njena lica.
Iznad stare džamije smo lebdjeli – da isprobamo kako je na nebu.

Osule se bijahu zvijezde niz njenu tuniku na ljame,
haman divnu.
U tom vrbiku vladao je snijeg
i silna noćna hladnoća.

Mjesec je prišao tako blizu njena lica da san ga mogao smahnuti rukom.
Ljepše od Dženneta igralo je nebo u njenim očima,
zvijezde,
džamija
i vrbe stare.

Sebe u njima ne vidjeh, ali čemu to,
zar je sada važno moje siromašno biće?,
pored tolike njene ljepote
i uzdaha;

umirem ti, umirem ti od ljepote
šaputale su medne usne ispod šala.











Moje sunce

Ne budi nebesko Sunce
pusta sreća – pripasti mi nećeš,
odviše je to ljepote za moju prostu dušu.

Budi zemaljsko Sunce
ono malo što me mami iz trave…
poskoči,
da te ušuškam u njedrima,
da te odnesem izbezumljen.

U samotnoj noći da te samo malo odškrinem…
da me griješ,
da me tješiš,
da ti šapućem.

Ne budi nebesko Sunce…
budi ono malo.
Nebeske su prevelike stvari za moju prostu dušu.








Hazrat – Zeinab, čestica koja plače

Da sam barem ja bio jahač divnoga konja,
grijeh je i spomenuti, ali – da bijah...
Da sam bio ja,
možda me ljubav koja mi grije njedra ne bi zaboravljala tako lako
i odrekla se ona mene,
možda,
tako vječno.

Ah,
da je barem ona dočekala moga divnoga konja, ali nije.

Ja sam beznačajna čestica,
a konj je iz Prorokove pratnje,
a Sljedbenice što ga dočekuju su Prorokova familija,
uplakane žene,
sestre,
snahe.

A ja,
ja sam samo beznačajna čestica koja plače.







Kajanje i stare vjetrenjače

      Da ja znadoh kako ljubav tvoja boli
ne bih tvoje lice milovao divno.
Ah,
da ja znadoh kako tvoja rijeka teče
planine bih svoje uz nju svu noć dovlačio,
ogradio bih ti polja nemilice.

Pustinju Rub' al Khali bih po cvijetu brižno posipao,
sve dinu do dine;
suša da zavlada vrtovima rajskim,
dervišku bi halju pleći prigrlile
pa neka mi sude smijavice nježne,
pa neka mi sude tvoje usne, draga.

Da ja znadoh dokle tvoja ravnica doseže
nebom bih oblak kišan dozivao
da ti po pustarama potopim čardake,
aman,  aman,
pa bi zaplakale vodenice stare što ti oči mame.
Aman, aman, aman, aman…

Da ja znadoh koliko tvoja nježnost veže,
ah, Irem,
ja bih se uz tebe na vrijeme privio,
umro bih sa gradom dok su cvale ruže.
Da ja znadoh, draga, kako ljubav boli
pred kućicom bih ti pjesme ostavio
da ih noć raznese kud ne sviću zore.

Ah!
Zašto mi primače lice usni blizu?
Možda bih na nebu plavom oči odmorio,
u moru hladnome utopio tugu?
Umjesto što plačem dok ne zgasnu zore,
aman, aman,
pisao bih pjesme zvijezdama dalekim.
Aman, aman, aman, aman.







      Irem from Rub' al Khali

       Onda kad me pogledaše njene oči,
kad ne mogoh više odoljeti grešnoj čežnji,
onda kad me opiše njene smijavice…
njena me topla duša grijala kao povjetarac sa Svete Gore
a dvije vjeđe kao anadolske dimiskije posjekoše grešna stvora.
         
Ljubav me dotače nježno kao krilo šumske grlice,
zaječa u sutonu nejač ljudska,
aman ,
aman,
te jeseni grešne oči zavolješe gledati njeno lice.
Aman, aman, aman, aman.

Kad mi ljubav iz njenih grudi u dušu nagrnu onda za savjet upitah nju,
moju voljenu upitah tada za spas.
„Umrijeh ti od uzdisaja silnih kad se rađa sunce -
rekoh joj;
Umrijeh ti od uzdisaja silnih kad se suton niz goru na dušu navali,
i kad nebom zvijezde opletu utjehu za izgubljene,
voljena moja Irem,  
moj grade od hiljadu  stupova
umrijeh ti od ljepote silne!“

Usnio sam čudan san,
usnuo sam slavuje koji pjevati zaboraviše,
usnuo sam leptire koji letjeti zaboraviše,
aman, 
aman,
čitave božje noći mojom dušom su željni ptići uzdisali.
Aman, aman, aman, aman.

Noćas su na tvoje cvijeće sletjele krijesnice malešne,
nježnost u očima prede duši tananu košulju.
Usnio sam čudan san na tvojim grudima,
voljena moja Irem.






Kimja

U svoju ga halubu noćas  pjesmom mamiš
zvijezdama u izvoru gorskom pohvatanim…
Ah,
gledala  si mu lice ispod zara
kad je prkosilo tuzi i nemoći.

Kad je prkosilo tuzi i nemoći
oči su vidjele meleka  i druga,
usne su zavjet biću darovale
U  halubi si noćas šaputala:
„Tvoje je  srce tristo puta veće
od srca svadljivoga  Šemsa na meraji .“

„Tvoje je  srce tristo puta veće
od srca svadljivoga  Šemsa na meraji .“
Tvoje je lice meleka  bez zara…
Tvoje  su ruke nježnije od pjesme,
tvoje  je biće milije mome domu
od harfova sitnih što ih suzom pišem.

Tvoje  je biće milije mome domu
od harfova sitnih što ih suzom pišem.
Oči su tvoje Blaženstvo
i beskraj.
Ljepša si od Kimje, moja divna draga.








Samotni sema-ha

Moje biće je krijesnica u letu,
dockan su bludna njedra raskopčana;
Ah,
moje biće je divna  hamajlija,
stara uspomena  pjesmom  zanjihana.

Dok je ljubavi bit će nam i tuge,
dok je plača bit će i pjesme sretne
Moje biće se vrti u veličanstvenom sema-hu,
čezne za divnim visinama,
cvijete.














Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret