subota, 26. svibnja 2018.

Zabranjena poema




Nježni moj cvijete

Ponudi noćas, dok ciča zima kosti ledi,
nade tračak.
Raspukni bar malo nježni cvijete,
dveri otvaraj sirotanu...
Zagrli i brani me od zakletve 
i svake druge kletve.
Čitave božje noći privijaj sebi grešno tijelo
i njiši dušom,
sve dok ne osvane bijeli danak.

A kad osvane varljiva svjetlost,
moj cvijete nježni.
Toplu mi odjeću ponudi 
i šarenu torbu poputnicu,
da na put krenem.
U sve moje dane samoće zaboraviti te neću;
melek moj,
ružo moja mirisna,
nježnosti moja,
uzdahu moj tihani.

x







Ja putujem samo tijelom.
U sve dane puta moja duša je sluškinja tvoje nježnosti
i tvoga dodira.
Ja putujem svojim tijelom tražeći spasa,
ali moja duša još gleda u tvoje dvore i pjesmu ti divnu veze,
draga prijateljice.
x






Bosonoga princeza

Nikada ne bješe mirisa takvog,
ko kose tvoje.
Nikada uzdah dolinama, kao tvoj,
ne bješe prije.
Nikada kao naše želje nisu bile,
u svjetovima nekim drugim.
Nikada dodir, tako slabašan,
junake livadom,
kosio nije.
x








Mjesečeve duge

Opčinjena duša mirisnog jasmina
rastakala tugu u zvjezdanoj noći
negdje na osami
njena topla ruka
zaprosila nježnost pod čergama drugim.

Cijele noći ključar mjesečinu krade
ušuškava zrake u baule male
umjesto marame
oko njenog struka
mjesečeve duge čežnju izatkale.

( Iz Ciganske trilogije; zbirka poezije "Bosonogi svatovi".)











Putovanje

Arkanđeo Mihael spustio je toga jutra s neba,
prozračni veo i plavičastu omaglicu zaborava.

U oblaku se sakrila njegova planina,
nestalo je veliko bijelo stado i u stadu vjerna Luna;

nestali su tepisi narcisa po Zelengori,
bistri izvori i planinska rijeka.

Plavičasta omaglica prekrila je zvjezdane grozdove,
mjesec i jasnu mjesečinu.

Skrile su mu se njene medne usne,
divne oči i smijavice nježne;

u oblaku plavičastog zaborava skrilo se
njeno milovanje i ljubljenje.

Oči su gledale u nebeskog glasnika.
Nije se više imalo što žaliti, samo uzdahnu čekajući daleko putovanje.












Zabranjena poema

I ja bih ti šaputao pjesmu u lice,
ali se sudba zaigrala;
i ne da oku da se bljesne
i ne da usni da šapuće.

Grešnik sam, eto
i moje čini su za osudu svaku
ali bi da te privijem rano,
kod samog srca,  mila moja.

i da te njišem
i da te ljubim
i da ti šapućem riječi nježne,
i da ne spavamo čitave noći.
x




Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret