subota, 26. svibnja 2018.

Kosci

Vjetar je nekad davno oborio stari jelovi panj u ravnici na početku šume . Na velikoj livadi u najljepšoj planinskoj nošnji mirovala je trava, gusta i sočna, protkana divnim cvjetovima, puna jutarnje rose i svježine. Oštar zvižduk kose zadnji će je put baš danas posložiti u otkos. Oko panja su se smjestili mladi kosci, na suknenim kaputima su pognuti kovali kose. Mrke stijene preko planinske rijeke još se nisu okupale suncem. Na sve strane je ječao glas kada na malom nakovnju kosu tuče čekić. Kosa se kuje od vrha prema peti pomoću te dvije jednostavne alatke. Potrebno je prilično umijeće za taj posao. Oštrica ne smije ispucati i nazubiti se,  pa udarci čekića moraju biti dobro odmjereni, a kapljica rose mora se na kraju bez razlijevanja sliti niz oštricu od pete do vrha. Ponosan sam bio na moju staru kosu turkinju koju je djed davno izradio kod kovača , a čelik je od prelomljene puške zaostale još iz turskih ratova.
Kamenim belegijama smo naoštrili tek otkovane kose. Kosa se oštri od pete prema vrhu, a onda opet nazad, od vrha prema peti. Još od malih nogu sam učen kako uraditi taj posao. To je jedan od ispita muškosti kod gorštaka. Nekada je to uvjet napretka čitave obitelji, jer zimi kada veliki snjegovi sve zatrpaju sijeno je jedina hrana za životinje u štali…
Zvuk oštrenja kosa sada je opet budio nanovo planinu iz jutarnje obamrlosti tvoreći jedan nestvarni ambijent koji glazbom opija dušu.
Cvjetovi u travi još su spavali skriveni u malim klobucima kad smo ih počeli kositi. Jedan za drugim kosci su se redali niz livadu. Pravilnim širokim zamasima odsječena trava sama se slagala u otkos, u njemu je izgledala još živa, kao da i nije odsječena. Pođe pjesma iz momačkih grla:
Oj livado bi'l se kosit dala
kud je mala suze prolijevala.
Polegnuti u muškim stavovima smo napredovali prema drugom kraju livade u daljini. Iza nas je poput velike mirne rijeke ostajala pokošena livada i otkosi trave. Mlade srne su na početku šume pasle sočnu travu i slušale glasan razgovor i pjesmu kosaca, pa su uznemirene brzo šmugnule u šumu.
Stari predvodnik Ivan kosio je na čelu. Čista bijela košulja i šarena džečerma na njemu nimalo se nisu namočile znojem. Niz pleći su mu poput djevojačke kose lepršale rese kape kićanke. Na nogama opanci od brijane jeleće kože oputom ručno opšiveni , lagani i udobni, a vunene bijele čarape i gete išarane ilirskim motivima krasile su gorštaka, pa čakšire od izvaljanog sukna na vodenoj stupi te, izatkana široka tkanica omotana oko struka. U nju je Ivan jutros gurnuo crnogorski
 kolutaš bez koga ne ide nikad u planinu:
Aoj moja tkanice trobojna
utkala te punica pokojna
kad te tkala mene spominjala
o moj zete moje kćeri cvijete.
Muški snažni glasovi su za vrijeme kratkog odmora pjesmom prolamali planinu. Na nebu se već podiglo sunce, svoje tople zrake bacilo je na kosce i livadu. Brzo smo skinuli košulje i ostali goli do pojasa. Široka ramena ispred mene su se u ritmu zamaha  zakretala. Niz leđa se polako cijedio znoj, a umor je odsijecao noge. Stari Ivan nije svlačio odjeću sa sebe, koračao je za kosom kao da se igra njome , uspravan kao hrast, travu je odsijecao po samom tlu, a kosu rijetko oštrio.
Sa gorskih izvora dolazile su mlade djevojke noseći hladnu vodu u drvenim bremenicama obješenim na leđa. Sa te se strane čula pjesma koja je razgaljivala dušu:
Dođi dragi livadom i hladom
dosta si mi dolazio kradom.
Djevojačka pjesma ispala je ljepša od naše, rukavica je bačena, skupili smo se na hrpu, ostavili i kose i Ivana:

Ide mala niz planinu tužna
slikala se pa ispala ružna.
Zavodljivi odgovor, mio srcu, brzo je stigao:
Komšija me zavolio majko
sunce mi ga ogrijalo žarko.
Brzo je Ivan doveo u red razularenu mladež, dao komandu da se stane nekoliko minuta. Brisali smo znoj sa lica i pili vodu podižući velike drvene posude u zrak. Voda je klokotala niz grlo, a jabučica hodala dolje gore po vratu sa svakim novim gutljajem. Djevojke su zadirkivale da momci puno piju vodu, a malo rade te da će ostati nepokošena livada, a one neće moći tu hodati na miru. Moje oči su se otele za tren na visoke pašnjake u brdima. Gore je kao mali pramičak prema nebu oštro oko vidjelo veliko stado koje je napasala ona, moja zakletva i nada, moja prošlost i budućnost, moja mila ljubav.
-Hajde student, dreknu mi Ivan nemilosrdno na uho, svi ste žuti i bolesni od nezdrave gradske vode i bez zraka i hrane ste!
Činilo se da bi ovaj gorštak sve nejako i bolećivo maknuo sa ovoga svijeta, ali nije bilo tako, u njemu je tuklo veliko dječje srce. Još jedna pjesma, veli Ivan:
Mila majko voli nas jednako
il jednako il nemoj nikako.
Djevojke koje su poput planinskih vila sjele u hladovinu odgovaraju:
Drino vodo ustavi valove
da pokupim kose draganove.
Daleko i nisko niz planinske klance na jednom zavoju se bljeskala zelena rijeka o kojoj smo pjevali. Momci su zadnji odgovor prije košnje poslali iz muških grla:
Oj mladosti što me minu
kao magla uz planinu.
Na jakom suncu trava se promijenila, ne može je kosa sjeći. Ivan je prigovarao da slabo kosimo, da ne brijemo kako treba. Sad travu treba sjeći pri samom dnu, koliko je jedan odsječeni nokat visok. Tu još ima vlage i reska je. Bolji kosci odmakli su naprijed, družina se razvukla, nestalo je svih čari prirode, došlo je vrijeme Tantalovih muka. Ja sam na začelju proklinjao sudbinu i moj odlazak i dolazak. Kako da dobro naoštrim kosu, kako da zviždi kroz travu kao Ivanova, kako da ne zamrsi travu? Djevojke su sa žaljenjem gledale kako sam zaostao i koji put sam preko oka pogledao da mi mašu krišom jedna od druge, šalju poljupce podrške i sažaljenja.
Nekako smo svi sišli u podnožje livade. Sunce s neba je peklo. Sakrivao sam krizu u tijelu i veliki umor. Livadu smo široko prosjekli kroz sredinu i polovicu pokosili, ostalo je lijevo i desno krilo. Trava je čekala svoju sudbinu. Taman smo nanovo kovali kose i spremali se u boj kad stiže ručak. Žene su nosile u rukama zavežljaje s hranom, a na glavi lonce, šerpe i tepsije. Samo sam čekao sa strahom kad će nekoj pasti lonac s glave, ali to se nikada nije događalo. Sada je život bio puno ljepši. Svi smo bili gladni i radosni. U hladovini smo jeli i zadirkivali jedan drugog iznoseći neke smiješne detalje iz bitke. Kose su ležale gurnute u hladnoću otkosa da ne smekša čelik na suncu.
Nakon ručka učvrstili smo grivne i kosišta na kosama pomoću drvenih perlica, da se nešto ne rasklima ili polomi. Nakon malog odmora navalili smo odmoreni i čili na preostali dio livade. Sunce je gubilo svoju snagu i dolazila je svježina s hladnijim zrakom iz visoke planine. Trava je opet postala reska, kosa ju je sjekla i zviždala kao Ivanova. Ispred mene sad su bila posušena tamna leđa, bez znoja. Lica su nam dobila neki smiraj u sutonu dana, svi smo bili nekako anđeoski lijepi, valjda od napaćenosti i nove nade u bolji dio dana koji pristiže sa završetkom košnje. Oči su bez suvišnog svjetla bile ljepše, širih zjenica i istaknutih bjeloočnica. Djevojke su se sve više zagledale u naša lica.
Igra večernjih sjenki je počela. Gore daleko u planini njeno veliko stado se više ne vidi, otišlo je, dan se privodio kraju.
Planina je nijemo gledala kako smo joj pokosili livadu. Nije se ljutila. Znala je da će s prvim kišama još ljepša trava iznići i da će se opet sve šareniti od cvijeću. U tamnom području Mrakodola u koji je već pomalo ulazio sumrak opet sam čuo onaj nepoznat zvuk; tu-tu-tu-tu-tu. Nikada nitko nije znao točno objasniti što to proizvodi takav zvuk. Ivan je govorio da to planina plače za Jankovićem, u turskim bitkama poginulim mladićem, da poziva vile u vilinsko kolo na Jankovića Grobu.
Poljanu smo pokosili i krenuli prema katunu. U rukama smo nosili što je tko stigao, kose, grablje, vile ili lonce. Vraćali smo se prema selu u kome su već žmirkale petrolejke. Moje misli su se plele prema, drugom katunu u koji ja sa planinskih visova za svojim velikim stadom već sigurno stigla ona. Iz kolibice u daljini se nije moglo vidjelo svjetlo, ali na siromašnom ležaju sigurno je uzdisala  tiho. Osjećao sam svaki put kad bi ona sklopila ili otvorila oči. U grudima sam dostojanstveno tu večer čuvao njeno mjesto. Za vječnost…


Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret