subota, 26. svibnja 2018.

U sepetu


Moje sunce

Ne budi nebesko Sunce
pusta sreća
pripasti mi nećeš,
odviše je to ljepote za moju prostu dušu.

Budi moje zemaljsko Sunce
ono malo
što me mami  iz trave,
poskoči
da te ušuškam u njedrima,
da te odnesem izbezumljen.

U samotnoj noći
da te samo malo odškrinem,
da me griješ
da me tješiš,
da ti šapućem.

Ne budi nebesko Sunce
budi ono malo,
nebeske su prevelike stvari za moju prostu dušu.















Tuga Hafizova


Mjesec je zrakama bunar zavodio
vjetar munarama šumio
kaside...
uzdah se sitan noći obećao
tu noć,
noć kad ona mu se na vjernost zaklinjala.

Sad u đulistanu s ružama samuje
zoru zaboravljeno štene iščekuje...
odnijela je sa sobom osmijehe i sve ono što grešna roba grijati umije nestalo je.
Nestalo je noćas u daljine,
aman nepoznate...

Od mehane svu noć se cika-vika čula
udario slatki grijeh vinom
u sva zvona.
Dukatima zlatnim kafedžija vrti...
a po stolovima ko po vatri živoj bosonoga đaurka pleše lamma badu...
Zavezala pamet starome sazliji što oplete đule niz bedeme
stare...
što raskući dvore da složi harfove
ne bi li joj oči cvijetom opčinio...
A ptica mu noćna kajde rimovala.
A pod prstima mu žice popucale.
A po čivijama mu kose objesila.
Aman divne...

Zakloni Hafize lice iza toploga shemagha da ti ga noćni vjetar ne nagrdi...
zakopčaj rever da sreća ne uđe.
Pritisni puce neka tuga spava.
Plači Hafize suze grijeh nisu.
Nek' isprate oči umiruće zvijezde dok iznad Shiraza ludi derviš pleše...
Obori pogled s nebesa u travu...
gle,
sitni cvjetići pjesmu izatkali.
Malešna stopala vrtom pogazila.
Dobro ti jutro pomršena travo...
darovala si sitnu sreću na uranku.
Aman hudu....












Polja tulipana


Pa eto ,
još bauljam,
prebirem po poljima tulipana.
Moja duša nikada nije u stanju tuge
ona je samo opijena Amalka.

Odavno već
pjesmama je tješim,
a pjesme me na dno života vuku.
Tko će novce zarađivati?
Standard postići dobar!
Biti inženjer omiljeni…
A meni su moje pokore najdraže.
Polu glad i polu žeđ su moja fešta .
Časni posti moj su pir,
minule sjenke iz davnina su moja raja…

Zar duh iz šume uopće živjeti više može...
i kako?
Kad oblak sivi naiđe slegnem ramenima,
 i hodam dalje.
Kad zvijer iza žbuna šuška,
opet slegnem ramenima.
Idem dalje.
Boli kad me povrijede
i kad mi kažu da tebe nema mila,
da je moja nada lažna…
Da je beznađe moje danas,
 i moje sutra…
i da ti nikada za mene nisi niti postojala,
da sam tebe ja samo izmislio.
Boli.
Slegnem.
Slegnem i produžim…

Pa eto,
još bauljam,
prebirem po poljima tulipana.
Moja duša nikada nije u stanju tuge
ona je samo opijena Amalka…












Nešto malo

Nešto malo
u pregršti,
goluždravo,
toplo,
nježno;
nešto divno,
tako samo,
umiljato i mirisno,
ušuškano u pregršti,
ja bih noćas darovao samo tebi...

Nije tvoje da joj daješ!
Nit je slika,
nit prilika!
Zborili bi ljudi drugi...
ja bih svejedno u pregršti ispružio
to što nosam godinama;
pa nek' plaču,
nek se bune po sokaku,
sva mahala
nek poludi…

Grijeh je!
Grijeh je!
Vikali bi na sva zvona,
razjareni,
u behutu:
" Ne nude se stvari nježne ispod srca,
u sred grudi!"
Nešto malo
u pregršti,
goluždravo,
toplo,
nježno...
nešto divno,
tako samo,
umiljato i mirisno,
ušuškano u pregršti,
ja bih noćas darovao samo tebi...





Tuga Omerova

Ah,
Elliham divne oči
izgorje me ljubav tvoja.
Zaboravih kako život
u proljeće baščom slavi…
svi se dani izbrojali
k'o biseri na tespihu…
dok te tražim u sokaku,
pod kaputom,
ispod halje…
po duši mi mile mravi
jorgovanu dajem ime,
 Elliham,
da me pusta čežnja mine…
ljubav nose dugouhe Drekavice
i pauci Samotnjaci u vjedrima,
što ih nazvah putnicima tankonogim…
što putuju ispod sitna bosioka,
od sevdaha valja mrijet nježni cvijete...

Ispod neba u travicu dušu dajem,
kad ja zgasnem da ne boli,
da ne plače moja ljubav u samoći oborena…
ispod zvijezda mjesečina dušom plijeni,
selo blista,
duša vene cvijete nježni…
sve se kreće,
sve miriše,
sve se njiše...
samo nejma zvijezde plave
da ponudi mome biću pogled sneni…






Tako nježno


Dal' sunce zapadu sve dane moje nosi
il' noćni leptir na cvijet pada tako nježno
tako nježno...
dal' moja mila sitna koraka hodi
il' trava livadom niče tako tiho
tako tiho,
zaželjele se oči tihe ljepote
zaželjela se duša tiha uzdaha,
tiha uzdaha.

Dal' rosa tiše pada
il' usna tiše zbori
il' oko tiše suzi...
ili mi mila nježnije hodi
daljinom pustom...
koraka tihog livadom cvjetnom
usana mednih
prelazi gore da mene ljubi,
da mene ljubi,
tako nježno.

Dal' sunce zapadu sve dane moje nosi
il' noćni leptir na cvijet pada tako nježno
tako nježno...
oči ne žale
što je ne vide
usne ne žale
što je ne ljube...
niti mi dani,
niti mi noći,
nit nebo zvjezdano moći ima...
pjesme je moje više ne mame
nije ni srce,
nisu ni oči,
samo mi duša...
samo mi duša njenu zove
iz gnijezda svoga zavija tužno...
i ne da oku da se sklopi,
i ne da usni da zanijemi,
i ne da srcu da stane tući tako tiho,
tako tiho.













U sepetu

Uplašenih očiju premetao je po rukama sepete:
"Ovaj kao da joj je malešan?"
"Ovaj kao da joj je potaman?"
Ljeskovina zavodljivo bljeska  pod dlanovima ogrubjelim,
nudi mu se.
Kasno je ljubavi moja,
kao da nama dockan je.
Je li?
Kaži mi?
Reci mi nešto,
daj prozbori iz sepeta moja draga…

Pronijeti ću te na plećima skrivenu u sepetu,
ukrasti te svima kanim .
Darovat ću tobom moju nježnu dušu i tijelo željno ljepote...
Da mi pjevaš pjesme  nepjevane.
Da mi igraš igre neigrane.
Da mi spustiš poljupce zaboravljene,
i radosti nedočekane očima samotnim da ponudiš…

Selam,
selam dobri ljudi!
Pomoz Bog,
pomoz Bog dobri ljudi!
Ama, nosim evo gorom svoje nenošeno blago,
u novome sepetu!
(A  tebi ne da  vrag da miruješ. Ne izviruj iz sepeta radoznalim pogledima, ne miči u mrklu mraku obrvama divnim, još je opasno, još te ne smijem spustiti na grudi s visine, pokloniti se pred tvojim bićem, cjelivati te,  Melek moj, ne smijem to...)

Kad te zaljuljam u naručju zapjevat će i moj sobičak.
Kad te zaljuljam u naručju zapjevat će zvjezdice nebom.
Dignuti će se moje lastavice nježne.
Visoko,
visoko.
Azur,
azur!
Nasmiješi se zoro nedočekana...
zapjevaj mi pjesmo nenapisana











U Širazu

Ah,
da sam Hafiz s knjigama svetim,
da se po Širazu šećemo cvijete...
ti da si princeza od Samarkanda,
Melek malešni,
odbjegla đaurka
ili Turkinja ljuta.

Pa da čitamo
Sehure davne,
gazele  najljepše
nižemo do zore;
pa da pjevam harfove sjetne,
da se ljubimo sretni 
u kutu.

Da ti šapućem tiho,
tiše,
pa da ti ližem rane od ljudi...
Pa da te ljubim,
pa da te njišem,
da te privijam cvijete
na grudi.

Po pjesmi bi me prepoznala:
„Ti si moj Hafiz!"
„Nema zbora!"
Iz papuča bismo vino pili,
i nazdravljali
mjesecu žutu.




Zlatne daire

Ukradoše me ciganke
kad igrah tarabana na putu
svilena suknja skrila oči
zelene u travi cvjetnoj...
triput ljepotu zazvaše usne
u zagrljaju anadolki
oslijepiše me mašicama vrelim
u maju pokraj rijeke.

 Ukradoše me ciganke
dok još nejak bijah,
da sreću po drumovima prosim
molim po ubožnicama dalekim...
kad mjesec izađe žut
plešu ciganski tango
uz bubanj i daire zlatne
zadojiše me toplim mlijekom.

 Zarobiše me u košulju
crnokose ljepotice
naučiše me da volim
u travi ispod zvjezdane pjene...
ljubav mi nakapaše
a usne namazaše sladom
svaki put kad se sljepoća javi
u igri mjeseca i sjene.










Bosanka

Hajde što nebo ječi
i lije kiša po šadrvanu...
i  što su bijele niske skrile glavice
pod nježne al katmere...
al' zašto ona po lokvicama u travi gazi nogama bosim
dok tiho nebesku sevdalinku pjeva
na putu,
opčinjenom insanu,
i zašto širi ruke
pa  kiši daje lice
i sve...
Aman aman aman aman.

Otresala je kose mokre
kao da je rekla
ne,
sva se ljepota s neba slila
na alkan čelo,
na oči snene...
i gazila je mokra diva
ko vojska korak
po đulistanu,
zavodila  u igri nježnoj
zumbule malešne...
 Aman aman aman aman.







Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret