subota, 26. svibnja 2018.

Tuga Hafizova



Tuga Hafizova

Mjesec je zrakama bunar zavodio,
munare vjetru dove šaputale,
uzdah se sitan noći obećao,
tu noć,
noć kad mu se ona na vjernost zaklinjala.

Sad u đulistanu s ružama samuje,
zoru iščekuje ostavljeno štene;
odnijela je sa sobom osmijehe,
i sve ono što roba grijati umije
nestalo je,
nestalo je noćas u daljine,
aman, nepoznate.

Od mehane svu noć se cika-vika čula,
udario slatki grijeh vinom u sva zvona,
dukatima zlatnim kafedžija vrti;
A po stolovima kao po vatri živoj
bosonoga đaurka pleše lamma badu.

Zavezala pamet starome sazliji
što oplete đule niz bedeme stare,
što raskući dvore da složi harfove
ne bi li joj oči cvijetom opčinio;
A ptica mu noćna kajde šaputala,
pod prstima mu žice popucale
a po čivijama mu kose objesila,
aman, divne…

Zakloni, Hafize, lice iza toploga shemagha
da ti ga noćni vjetar ne nagrdi,
zakopčaj rever da sreća ne uđe,
pritisni puce neka tuga spava,
plači, Hafize,
suze grijeh nisu;
Nek isprate oči umiruće zvijezde
dok iznad Shiraza ludi derviš pleše.

Obori pogled s nebesa u travu:
gle,
sitni cvjetići pjesmu izatkali,
malešna stopala vrtom pogazila,
dobro ti jutro, pomršena travo,
donijala si sitnu sreću na uranku,
aman, hudu…




Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret