Trešnja i rob

Samotne zurle


Tamo daleko  ću poći,
gdje žuti mjesec ne prosipa tvoje čari,
tamo daleko…

U potaji odnijeti  sve  sakramente,
i uspomene u džepovima,
kanim.

U vremenu dobro ušuškana  uspomena…
tek vjetra dašak,
ar,
da mi sudi.

Borim se igru  svjetlosti po pramenovima tvoje  kose
u ćaši vina da zatomim…
Samotne zurle da me ne taknu,
da me ne slude.

Nije ljepota od tvoga lica daleko,
nije sreća od tuge.
Nije uzdah jači od vapaja,
niti od samoće milovanje.

Nije od plača pjesma veća miljenica
moje duše.

Trešnja i rob


Pjeva procvjetala trešnja u Širazu;
mirisima mami,
uzdasima zove:
„Ima li tajne u baščama sretnim“,
ima li ljubavi
kao ove moje?

Molitva je ljubav
i dodir je ljubav…
Ljubav je i rijeka
i derviš na putu…
Ah,
u tvome zagrljaju,
 robe,
u behutu…
čekala bih zoru skrivena u travi,
pa neka mi sude.

Mjerila bih ti vrijeme dlanovima vrelim,
ispod srca igrom,
u svakom minutu…
Pa neka me progone kao davnih dana,
pa neka me krste
kamenjem na putu.