subota, 26. svibnja 2018.

Sunce u travi

Mjesečev prognanik sa Balkana

Onda te vidjeh,
onda kada ti je mjesečina dodirnula usne te vidjeh…
i kada njedra…
Ah,
Pa zar je baš morala tako…

Te jeseni kiše nisu lile po žitnim poljima
kao ostale što su.
Avaj,
niz kišno su lice rominjale...
Sunce si tada u očima skrivala Sunčana.
Nedostojan ja dodirnuh sve što i mjesečina,
pomirisah li te tada Melek moj...

Zašto su ti pahulje zasnježile lijepu tuniku?
Zašto kosu,
ruke…
Pokaži mi lijepo lice nježna Zimice…
Te zime pahulje su ti sipale po trepavicama valjda kao nikada prije,
iz neba koje je gorjelo u gornjim svjetovima,
A začuđeni ljudi tračali su po donjim svjetovima imamima po zapise savijene u trokutiće….
Aman,
zeman!
Tko znade što znači taj nebeski plam?
I hoće li noćas pasti na polja ozimne pšenice taj plam...
usnule ispod snježnog pokrivača,
sve od  planine na zapadu pa do hirovite rijeke  na istoku…

A ja sam vjerno pratio malešne tragove po prtini,
diveći se šarama tvojih čizmica,
prepoznao bih ih među stotinama drugih…
Strpljivo sam mjerio tugu drhteći u vatri bolesna i grešna tijela,
molio sam Boga da nikada ne otopli,
sve plašeći se da će novo sunce istopiti naše svjetove,
Melek moj…

Onda te vidjeh,
onda kada ti je mjesečina dodirnula usne te vidjeh…
i kada njedra…
Ah,
Pa zar je baš morala tako…

Lelujavi plamičak u pregršti sam čuvao povijajući se kao trstika na vjetru…
obilazio snježna polja kao zimski poljar.
Mjerio dubinu prtine koljenima.
Mjerio visinu mjeseca rastegljajima šala,
 i ucrtavao divni raspored zvijezda u tvoje zjenice…
 Disao sam za tebe Sunčana kad svi ostali ljudi spavaju.

Nekako s ranoga proljeća,
trčao je niz mahale prvi mjesečev prognanik sa Balkana,
i dozivao iznemoglim glasom Jasnu Mjesečinu...

















Tango la varginella

Sunce se privija duši,
ti si…
zlate se mirisne kose,
doline mjesečine…
Digla se ura sjetna
digla se livada cvjetna
i neće oko da gleda
što nebom Meleci čine.

I neće oko da gleda
što nebom Meleci čine…
oboren pogled u travu
samotnu utjehu traži…
Malo su zvjezdice malešne
malo su uspomene grešne
jorgovan od mirisa puca
ali oku tugu ne blaži.

Jorgovan od mirisa puca
ali oku tugu ne blaži…
i vjeverica iz daljine
nariče bez svoga druga…
Mjesec se za oblak skrio
blistaju krijesnice malešne
tango sred grudi plešu
mali plamičak i tuga.








Iguman  i mjesečina


Kuda korak hodi trava polegla pusta
proplanak samotni
i dva razgranata bora...
U oči vjerna druga skrila se tuga,
i čama…
iguman mjesečinu mami
prije no zora zarudi.

Kud' blistaš livada nije,
ti si...
kud' bježiš mjesecposipa srebro
k'o slamu kumovu po gaju…
Ko vrtom livadom šećeš cvijete
i nisu čini grešne,
čežnje se pod haljinom roje
suzne te oči prepoznaju…

Biserni  grozdovi  plove
za utjehu grli visine…
aman,
ništa je nebo
naspram livade u gaju...
Uzalud trave cvjetne,
uzalud molitve svete,
uzalud zvijezde sretne,
sjajne se zrake otimaju.

To nije mjesečina,
lice se u maju smiješi milo
to nije mjesečina,
ti si…









Karavana

U mrak šapat objavljuje tvoje ime

tek usnice da se miču…
Niti ruke da pridrže

niti oči da proslave.
Niti lice da plameni vilo moja…

niti mjesec da ogrije
niti zvijezde da kolaju
niti voda da se mreška…
Nit duhovi da šuškaju u trstici  dok te čekam.

Nema broda,

nema svoda,
Niti štuke da se baci u vrbiku da mi nadu zatalasa.
Sve je mirno osim grudi;

boj se bije,
vatre gore,
sve se budi…
U mrak šapat objavljuje tvoje ime na usnama,

a trstika odgovara:
„Tiho,
Tiho karavano iz njedara…
 čemu jeka…“















Neću ti reći ime...

Sakrit ću se u silni narod,
ja mali čovjek,
da me ne vide mile oči,
da me ne prepoznaju...
A ako me i vide,
sigurno neće reći srcu,
neće duši...
A ako im i reknu
ništa se neće promijeniti.

Na neki ću drugi planet otići,
gdje tebe nema,
gdje suza kapnuti iz oka ne umije,
vječan zaborav gdje vlada...
A ako i ne odem na taj planet
hodati ću drugom stranom našega postojanja,
gdje nema tebe.

Tvojom ulicom hodati neću,
a ako i prohodam neću hodati danju,
noću ću...
A ako i prohodam danju,
neću hodati tvojom stranom...
A ako i prohodam tvojom stranom,
zažmirit ću duboko,
duboko.

Ako se opet sretnemo,
kao nova bića...
zatajit ću te tada,
neću ti reći da si me već ljubila,
neću ti reći kako ti je prije bilo ime
i jesi li to ti
neću reći...
A ako ti i reknem da si to ti
i kakvo ti je prije bilo ime,
neću ti odati našu tajnu.







Plašim se

Još bih umio voljeti nju,
ali se plašim da ona više neće htjeti mene…,
zato se pretvaram
da ja nju ne volim...,
sve čekajući što će ona prva učiniti…,
mislim se:
dockan je učenja;
dockan milovanja.

Ah,
plašim se evo,
neće ona umjeti voljeti mene.
Neće znati kuda idu ruke,
kud usne,
a kud oči…,
zato se pretvaram da je više ne ljubim,
sve čekajući da mi kaže:
„ Nije kasno,
taman je sad!“

Sve to čekam:
i kad će ona opet ljubiti mene
i kad me zaboravljati više;
i pretvaram se evo
da je već ne ljubim.













Šaptačica

Da sam slovo Omerovo
da sam đerdan oko vrata
za uroke hamajlije...
s biserima da me nosi,
usred mraka,
ispod tanke spavaćice
nanizanog oko struka...

Slušao bih je kako moli,
kako diše,
i šapućeš slovu svome
ispod glasa;
slušao bih pjesme njeżne,
i šuškanje
kad se čeżnja zatalasa...

Możda bi me s biserima
zagubila
prosula me u behutu...
možda bi me opasala
da sam slovo,
Omer da sam
bar minutu...

Kad u noći bedra planu
możda bi me ispuštala,
da me nađe
kad san mine...
i u mraku
tiho dove šaputala
mome biću od miline...











Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret