subota, 26. svibnja 2018.

Srce u kaputu

Srce u kaputu


Ja se zagledah
u njene oči,
da vidim luči
kako se pale.

A ona suzicom
obraze skvasi,
u njedra da skrije
zvjezdice male.

Ja je na grudi
privukoh bliže,
da joj opčinim
biće u noći.

A ona šapuće
najljepše pjesme
mojoj sljepoći.

Ja joj raskopčah
vezice puste,
da srce ne vene
u kaputu.

A ona zaječa tiho,
tiše,
mjesecu žutu.









Plašim se       


Još bih umio voljeti nju
ali se plašim da ona više neće htjeti mene,
zato se pretvaram
da je ne volim...
Sve čekajući šta će ona prva učiniti…

Mislim se:
dockan je učenja,
dockan milovanja…

Ah,
plašim se evo,
neće ona umjeti voljeti mene.
Neće znati kuda idu ruke,
kuda usne,
a kuda oči…
Zato se pretvaram da je više ne ljubim,
sve čekajući da mi kaže:
„Nije kasno,
taman je sad!“

Sve to čekam:
I kad će ona opet ljubiti mene,
i kad me zaboravljati više…
I pretvaram se evo -
da je već ne ljubim…









Mjesečev prognanik


Onda te vidjeh,
onda kada ti je mjesečina dodirnula usne ja te vidjeh,
kada njedra,
i kada bedra…
Ah,
pa zar je baš morala tako.

Te jeseni kiše nisu lile po žitnim poljima
kao ostale kiše što su.
Avaj,
niz kišno su lice rominjale.

Sunce si tada u očima skrivala, Sunčana.
Nedostojan ja dodirnuh sve što i mjesečina,
pomirisah li te tada,
Melek moj.

Zašto su ti pahulje osnježile lijepu tuniku?
Zašto kosu,
ruke…   
Pokaži mi lice, nježna Zimice.

Te zime pahulje su ti sipale po trepavicama,
valjda kao nikada prije;
iz neba koje je gorjelo u gornjim svjetovima,
valjda kao nikada prije.

A začuđeni ljudi  su po donjim svjetovima
trčali imamima
po zapise savijene u trokutiće….
Aman,
aman.

Ko znade šta znači taj nebeski plam?
I hoće li noćas pasti na polja ozimne pšenice
usnule ispod snježnog pokrivača,
sve od planine na zapadu pa do hirovite rijeke na istoku?

A ja sam vjerno pratio malešne tragove po prtini
diveći se šarama tvojih čizmica,
prepoznao bih ih među stotinama drugih.

Strpljivo sam mjerio tugu
drhteći u vatri bolesna i grešna tijela,
molio sam Boga da nikada ne otopli,
sve plašeći se da će novo sunce istopiti naše svjetove,
Melek moj.

Onda te vidjeh,
onda kada ti je mjesečina dodirnula usne ja te vidjeh,
kada njedra,
i kada bedra…
Ah,
pa zar je baš morala tako.

Lelujavi plamičak u pregršti sam čuvao
povijajući se kao trstika na vjetru…
Obilazio sam snježna polja kao zimski poljar.
Mjerio dubinu prtine koljenima.

Mjerio visinu mjeseca rastegljajima ruku,
 i ucrtavao divni raspored zvijezda u tvoje zjenice…
Disao sam za tebe, Sunčana, kad svi ostali ljudi spavaju.
Pokaži mi lice, nježna Zimice.

Nekako s ranoga proljeća
trčao je niz mahale prvi mjesečev prognanik
sa Balkana,
i dozivao iznemoglim glasom jasnu mjesečinu.








Šamija



Učini mi se od mladoga mjeseca
tvoja lijepa šamija
izvezena zlatnim nitima,
protkana suzom,
tvoje oči
kao da mi znake daju
kad zvijezde zgasnuše daleke.
Učini mi se od mladoga mjeseca
tvoja malešna šamija,
draga, draga.

Učini mi se
zoveš me na cvjetnim livadama,
mašeš zlatnom šamijom.
Povijaš se na vjetru,
širiš ruke,
pokazuješ na orlovu stijenu,
zoveš me u naše utočište.
Učini mi se od mladoga mjeseca
tvoja malešna šamija,
draga, draga.















Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret