subota, 26. svibnja 2018.

Slavujev poj


Ne umijem da budem dobar,
reci mi...
naputi me kako da zaboravim sunce žarko i sjajni mjesec.
Kako obnoć ne gledati zvjezdane grozdove.

Naputi mi dobrotu i opraštaj mi ljubav brzo…
Nauči me kako da ne gledam šume,
trave,
ptice i vjetar…
Kako prestati uzdisati,
kako se prestati okretati za sjenkom…

Čiji to,
čiji korak tiho kroči…
Čije to usne tiho uzdišu,
čije se to grudi nježno podižu
na nagovještaj nevolje najmanje…
Iz ovozemaljskog si đulistana
ili to iz ahireta bulbuli poje u malome džematu.













Nisi „gorka“,
šerbe si moje duše.
Nisi „uporna“,
plašljiva si srna uvijek bila…
zanijemjeli slavuj moje bašte.

Opravdaj već jednom ime svoje!
Ne iznevjeri one koji tebe ljube.
Na ovakvome svijetu ( a razočaran sam što je kugla, što nije velika ravnica),
na ovakvome svijetu, okruglome…
malo ih je.

















 Potonulo sunce za Učku, mrak će nagrnuti u Kvarner…
Padoše mi na um naši mravi,
 i putnici dugonogi (čudni pauci iz trave),
uhaladže i brzonoge drekavice koje bježe…
Naša djeca sa Lončeve Griže.

Paziš li još da ih ne pogaziš u travi…
Pokazuješ li još odocnjelim pčelicama na osami,
 kud je put košnicama.
Sjećaš li se Šah Nebat.






Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret