subota, 26. svibnja 2018.

Šaputanja


Miris zore i bagremova cvijeta



To ne bijahu rujne zore,

ona bijaše;
niti domovina moja bijaše,
samo ona.

Ja mišljah – volim ravnicu,
to mišljah;
ona je na ravnici tako mala uzdisala,
ona je na ravnicama hodila, tako sama.

Mišljah da volim zvjezdano nebo,
sve su zvijezde u njenim očima konačile;
da ga volim više,
ili njene oči.

Ne nanosi proljetni vjetrić miris bagremova cvijeta…
ona mi je na to cvijeće mirisala;
bajkovito,
ljekovito...

Sve to mišljah,
       i da ću voljeti
       i da neću zaboravljati
i da ću šenuti od sreće.





 
Srce u kaputu

      Ja se zagledah
u njene oči,
da vidim luči
kako se pale;

a ona suzicom
obraze skvasi,
u njedra skriva
zvjezdice male.

Ja je na grudi
privukoh bliže,
da joj opčinim
biće u noći;

a ona šapuće
najljepše pjesme
mojoj sljepoći.

Ja joj raskopčah
vezice puste,
da srce ne vene
u kaputu;

A ona zaječa tiho,
tiše,
mjesecu žutu.









Šaptačica

       Da sam slovo Omerovo,
da sam đerdan oko vrata,
za uroke hamajlija...
s biserima da me nosi
usred mraka,
ispod tanke spavaćice,
nanizanog
oko struka.

Slušao bih je kako moli,
kako diše
i šapuće slovu svome,
slušao bih pjesme nježne ispod glasa
i šuškanje
kad se čežnja zatalasa.

Možda bi me s biserima zagubila u behutu,
da sam slovo, Omer da sam bar minutu.

Kad u noći bedra planu
možda bi me ispustila,
da me nađe
kad san mine...
i u mraku
tiho dove šaputala
mome biću
od miline.










Mala Sova

Dobri i ispadosmo koga izgubismo, vodo hladna;
dosta i imamo koga nemamo.

Čije smijavice srce pamti, čije lice vrijeme skriva;
dobro i disati umijemo za kim uzdišemo.

Zaplači pjesmo, zapjevaj mi sviralo od trstike;
nema više male Sove u sutonu plavoga danka.








Eram bašta

Jutros u Širazu ranom zorom vika:
„Drž' te lopova!“ –
zalomila graja uskim ulicama;
Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,
rukom pokazuješ,
zadižeš halju pa  mi ljubav nudiš.

Hoće li ruke prije,
ili oči?
Hoće li usne prije nego moje?
Hoće li suze prije poljubaca
sa Nahru Azema poteći niz lica
Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,
rukom pokazuješ,
zadižeš halju pa  mi ljubav nudiš.

Zanjihala si se ko pahulje nježne,
sve po krovovima pa niz uličice;
vjetar se podiže  sasvim iznenada,
odnese maslačkovo odmetnuto biće
iznad Eram vrta, preko svete vode.
Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,
rukom pokazuješ,
zadižeš halju pa  mi ljubav nudiš.

Zanjihala si se ko pahulje divne,
podignula se i pala iznenada.
Ah,
izludila me maslačkova bića
među kamilama srebrenih ulara
što mi suzu mame.
Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,
rukom pokazuješ,
zadižeš halju pa  mi ljubav nudiš.

U gužvi velikoj,
dok lopov uteče,
između ljudi u palminu hladu
učinilo mi se tvoje lice, cvijete,
kako se smiješi u džennetskom sadu,
među pahuljama maslačkovim bludiš.
Svjetina se tiska a ja sanjam tebe,
rukom pokazuješ,
zadižeš halju pa mi ljubav nudiš.










Šaputanje


Kaži mi…
koliko slova je imala tvoja ljubav?
Moja je imala šest.

Kaži mi…
kakvu je tuniku nosila tvoja ljubav?
Moja je ljubav nosila zelenu tuniku,
na ljame.





Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret