subota, 26. svibnja 2018.

Šah Nebat, pisma


Bljeska se Širazom ljepota, u sabah-namazu, tek  što smo predali selam.
To rano jutro je tiho sišlo na pekaru, na bistre valove Roknabada i cvjetno šetalište Mosallu.
Vatra!
Ljudi, milost, vatra…!
Preciknulog havaza mahao je rukama mladi Ahbad, sve urlajući, i sve leteći kružno kao japanski ždral preko avlije:
„Izgorje nam pekara!“…jedva izusti klečeći pred nama na koljenima, iskolačenih očiju i isplažena jezika.
Nad Musallom jasno se vidio plavičasti dim, kako se podiže k nebu, a plameni jezici lizali su stare crepove i hrastovu japiju.
Zelene oči se podigoše k nebu, ah, još je jedna zvijezda na njemu ostala. Danica! Mahnuh rukom da je smahnem, da je ne izgore plameni jezici, onako divnu i zaigranu, da je ne prepadnu teške hrastove grede koje u vatri pucaju kao arapski džeferdari…
Pisma... trznem se iz behuta. Pisma!
Nije vatra što me peče tako topla kao ljubav tvoja… Nije dim što štipa oči tako gorak, kao suza za tobom. Nije beznađe u prolazima tako sakriveno kao naša tajna, Šah Nebat.
Koja li je opečena ruka što ih u hitnji primi, koja li je  pisala tako nježne harfove, pronađene iza hambara, primljene na grudi…
Koje li je dimom zasuđeno oko raskvasilo plave barice po mirisnim omotnicama, omotnicama na kojima su uvijek bile nacrtane svete ptice, japanski ždrali, poslani k tebi, u božanstvenoj igri se viju iznad Musalle, prije polijetanja u južnije zemlje…
Koje li se srce promišljalo,  da ostane ili da krene kroz vatru…sve noseći pod užarenim pazuhom još neposlana pisma koja plamte…







Portrait of the Persian Poet Hafez (Khajeh Shams al-Din Mohammad Hafez Shirazi) (1320-1389).

Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret