subota, 26. svibnja 2018.

Ramazanska rapsodija


Ramazanska rapsodija

 

Sunce je naginjalo zapadu
pokloniše mu se rascvjetana polja suncokreta
vrteći malešnim krunicama,
snopita pšenica na povjetarcu kao poljubljena nevjesta
zanjihala se u struku,
široka je rijeka vjekovima istim koritom tekla prema istoku
a tvoja ljubav tiho malešnim potokom
evo tu,
tekla mi prema srcu ...

 Oči su se susrele s očima
bljesnuše na livadama mladosti
u božanstvenoj pastirskoj  igri eberečke:
Eberečke!
Ebertučke!
Eber koga ćeš?
Eber tebe!
Kratko bi se ponjušila dva svijeta
zatim ih je oblizala vatra
dolje po listovima
prije samoga sudara s lancem života
a u zjenicama bi zatitrala  radost...
ah
zar kaniš raskinuti baš moje ruke
opijen igrom
ne mogu ni oka otvoriti
a kamoli te stisnuti čvrsto.
Neko radosno povika trčeći niz mahalu:
Ezan!
Ezan!
Upalili se kandilji!
Po preponama je blažena čežnja grešno biće milovala,
tad...

 Zapjevaj mi na pragu naše kućice
što je ostala sama  u rumenilu ramazanskoga sutona
da žaluje na dalekim i zaboravljenim obalama,
zagrli me u osvitu plodonosne jeseni
privuci me sebi kad zaspi mala  mahala,
šapući zabrinutome  licu riječi ljubavne...

 Opijeni jesenskim čarima
pustismo naše duše da gnijezda zamijene,
ne htjedoše se više vratiti u staro.
Zašto i bi?
Pa uselile su u novo,
u ljepše,
razigrale se,
skakuću u grudima kao malešni jaganjci po tek okopnjeloj ledini...

 Sad oni ne spavaju
gledaju se  opčinjeni mjesečevom dugom na čelu,
ne goste se medenim datulama,
ne,
sad oni hodaju po krovovima proširenih zjenica
traže se tapkajući u sljepoći;
duhovi to prolaze merajom o sutonima
ili Meleci tiho kroz malešne musale,
koračaju...

Poljubi me  tu gdje sreća pjeva himnu tvojoj ljepoti,
tu,
tu bar malo po kutovima usana,
poljubi me po malešnim smijavicama,
po licu,
po kosi...
a ja ću ljubiti  tvoje bijele ruke
i rukave tvoje anđeoske tunike
izvezene na malešne kamile
što povezane  bisernim ularima jedna za drugu
u dugačkoj pustinjskoj karavani  lagano hode 
duž samoga oboda svijeta
brižljivo ljuljajući među mekanim grbama anadolsku svilu,
i protjerane ljubavnike ...

 Na licu je radost življenja slavila prinovu
u  grudima je ljudska slabost snagu nadjačala,
od sreće oči zapjevale,
od ljubavi se stvarnost zamaglila,
sad ništa ne može raditi drugo
samo voljeti  može nju,
on...

 A stenjala je od ljubavi silne anđeoska princeza
pokoji put.
Bilo je to više tiho dozivanje,
kao osamljen ranjenik poslije bitke
jecala bi u nemoći;
iz trave ga tiho dozivala  da je još ljubi,
 pored široke rijeke mirisala mu na bagremove,
njegova razoružana ljubav...

 Pričekaj me  još malo u predgrađima
nježna ljubavi moja,
nebo gori
zvijezde se u krug pohvatale,
one malešne sa onim povećima
one plavkaste sa crvenima
one tužne sa veselima.
Pričekaj me još malo ispod začuđenih ptičjih konačišta
ispod obećanih mjesečevih pojilišta
privuci me sebi kad zaspi mala mahala
prinesi medni  iftar mojim usnama žednim,
zasušiše od sehura  čekajući  tebe...





Šamija

 

 


Učini mi se od mladog mjeseca
tvoja lijepa šamija,
izvezena zlatnim nitima
protkana suzom…
Tvoje oči
kao da mi znake daju
kad zvijezde zgasnuše daleke...
učini mi se od mladog mjeseca
tvoja malešna šamija,
draga, 
draga.

Učini mi se,
zoveš me na cvjetnim livadama,
mašeš zlatnom šamijom
povijaš se na vjetru…
Širiš ruke
pokazuješ na orlovu stijenu
zoveš me u naše utočište…
Učini mi se od mladog mjeseca
tvoja malešna šamija
draga, 
draga.

 

 


Nemoj goro uzdisati
ne zadrhti u treptaju munje plave
ne plaši se noćne tmine
niti magle što se spušta
niz prokike...
neće noćas vihor strašni razmahane
polomiti javorove
nit brijestove plemenite…
Neće rijeka nabujala ponijeti
niz planinu uplakane
jele male.

Nemoj goro suze liti
u sutonu,
ja te ljubim dok grom bije po preluću…
Moje usne za te mole
pa ti pjevam uspavanke,
pa te njišem na grudima,
da mi sanjaš plave danke…
U oku ću noćas
skriti zalutale golubove,
u njedra ću potrpati
šume tvoje,
 i livade…
ljepotice izvezene
šafranima i bosiljem,
božurima i ljiljanom,
i suzama djevojačkim.

Dok spavaju pod jelama srne tvoje
a tetrijebi u krošnjama vabe ženke,
jelen riče,
vuk zavija niz osoje…
Ja te njišem,
spavaj goro.
Spavaj,
Spavaj milo moje.






  Pastirski tango


Ma daj poskoči
kad frula pisne gorom
a tornjak stari zavija na mjesec i biserje...
neka zaleprša na vjetru
kosa i izvezene džečermice...
neka pukne puška kratka
i čobansko srce kriomice,
pa što ako gledaju svi
rasplesana ljepotice:
vrijedi li nebo,
vrijedi li mjesec,
vrijede li zvijezde
i stado veliko da li vrijedi
koliko tvoja stopala bosa
i dvije pletenice.

Ma daj zavrti nježnost gorom
dok tango vode pastiri a tuku bubnjevi teški...
šarena suknja pod zvijezdama
poeme nježne zapisuje...
sve noćas pleše
zumbuli i jele visoke...
luči se trnu 
a ljubav krugove slaže
u oči urokljive...
ne plači začarana plesačice
ja ću ti noćas na pašnjaku
u zeleno obojiti,
trepavice.

  Dženi rijeko

 

Dženi pjesmo
kad se ono moje biće zagledalo u tvoje oči
a tvoje oči ga opčiniše...
Dženi
Dženi...
kad se ono moji snovi

u tvoju rijeku zaljubiše.

Dženi cvijete

ja opraštam ti ljubav nježnu
neka ti je prosta bila...
Dženi
Dženi...
Dženi mjesečino,

zaboravile usne tvoje ime izgovoriti,
cvijete.

Dženi rijeko

kad se ono moje biće  zagledalo u tvoje oči
A tvoje oči ga opčiniše...
Dženi
Dženi...
kad se ono jata ptica

u naše oči nastaniše.

Dženi srećo

kad se ono tvoje zore u moju dušu useliše...
Dženi
Dženi...
kad se ono moje želje

u tvojim njedrima razbudiše.



Dženi pjesmo
kad se ono moje biće zagledalo u tvoje oči
a tvoje oči ga opčiniše...
Dženi
Dženi...
kad se ono moji snovi

u tvoju rijeku zalj





Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret