subota, 26. svibnja 2018.

Poema o Ojdoru





Polja tulipana

Pa eto,
još bauljam,
prebirem po poljima tulipana.
Moja duša nikada nije u stanju tuge
ona je samo opijena Amalka.

Odavno već
pjesmama je tješim,
a pjesme me na dno života vuku;
tko će novce zarađivati,
standard postići dobar,
biti inženjer omiljeni.

A meni su moje pokore najdraže.
Polu glad i polu žeđ su moja fešta,
časni posti moj su pir,
minule sjenke davnina su moja raja.
Zar duh iz šume uopće živjeti više može,
i kako?

Kad oblak sivi naiđe, slegnem ramenima i hodam dalje.
Kad zvijer iza žbuna šuška,
opet slegnem ramenima,
idem dalje.
Boli kad me povrijede
i kad mi kažu da tebe više nema mila.
Da je nada lažna,
da je beznađe moje danas i moje sutra…

Boli - slegnem,
Slegnem i produžim.
Pa eto;
još bauljam,
prebirem po poljima tulipana.
Moja duša nikada nije u stanju tuge,
ona je samo opijena Amalka.







Ispovijesti i šaputanja

Moja si ljubav, 
moja si radost,   
ili si cvijet tulipana što mami uzdahe svima.
Dražesno je tvoje ljubovanje u travi, 
s mravima i uhaladžama. 
Leptirima.

Nije dan miliji oku,
nije,
nije milije niti nebo zvjezdano. 
Ti si meni milija.
Jorgovan me mirisom na tebe podsjeća, 
pjesma ptice me na tebe podsjeća.

Sve što gamiže, 
skakuće ili leti…
sve što hoda, cvjeta ili teče;
sve to se ne može mjeriti s tobom. 
Sve bih te vojske već  zaboravio,  
za tebe jednu.

Liječiš me svakim danom od propasti,
moja njedra opet su puna sreće.
Ti i ne znaš draga da si moja ljekarija.
Od kad si zaplakala u mojoj blizini, 
ja tebe ljubim.

Svi koji ti se zamjere moji su veliki neprijatelji.
Ne dam ja tebe, 
branim te, 
volim te.
Volim sve one koje ti voliš, 
gledam iste zvijezde koje ti gledaš;
Raduje me svaka tvoja radost, 
rastuži me samo tvoja suza samotnica.

x








Bijeli Ljiljan

Ne nudim Tebi ljubavi divne plamen,
tek uzdah
kad vjetar šapuće pjesme sjetne.
Ne nudim život vječni, 
tek puko radovanje vjeđe slute,
malo je meni nebeski dodir, 
spram tvoje uspomene.

Od kada se njedra i duša ljube, 
ja tebe njišem.
Od kada se ljubav i čežnje druže, moja počinje nada,
Od kada se prve rodiše zvijezde ja trebam tebe cvijete,
ljiljane mili, 
od kada sunce sutonu pada,
žudim.








Biće

Zabrinuto je gledao u njeno lepršavo biće,
odveć nježno.
Odveć ranjivo.

A možda njeno biće ima jednu malešnu korpicu...
A ako je i nema,
možda ima izatkanu torbicu...

Ako nema ni torbicu
možda za pojasom drži bočicu plavoga mehlema
za njegovu isprepadanu dušu,
u tišini je prebirao.

 Ako i nema mehlema,
ima prste.
A ako su joj zavezali ruke?
Ima usne.
Ima oči...
I grudi ima,
i sve...

 Barem nešto od toliko svoga dobra ima za njega,
branit će ga i zanjihati kad se pogase sve lampe,
u tišini je prebirao.

Iz zbirke pjesama : " Bosonogi svatovi"









Pjesma Ojdorova 
 (posvećeno ocu)


Mlad se Ojdor po travi previja;
polomio prste na rukama,
polomio toke na prsima,
potamnilo lice u junaka…
Pod kalpakom oči uvenule
a iz duše tuga izvirala;
po sto puta sitnu knjigu piše,
kako piše - tako suze lije,
ne da mu se pjesma napisati.















Prisjeti se bolestan Ojdore
pa doziva vilu Nagorkinju:
„Nagorkinjo
moja posestrimo,
nauči me pjesmu napisati!“
Al govori vila Nagorkinja:
„Tko ne znade pjesmu napisati
nek se mane pera i hartije;
ali ću te brate sjetovati:
sve su pjesme na nebu zvjezdanom,
preko neba tvoja pjesma šeće!“















Viknu Ojdor iz grla bijela:
„Gdje su brodi,
kud se nebu hodi…
da pročitam moju pjesmu lijepu,
da je šaljem mojoj miloj dragoj!“
















Prije zore i bijela dana
poranio Ojdor na goricu,
sunce žarko zrake prosipalo;
ne može se u goru gledati,
a kamoli pjesma pročitati
Vite jele zrake opčinile
pa se zrake po planini vrte,
obasjaše široke pašnjake,
obasjaše stada i čobane.















Tuče zvono - a planina ječi;
a kroz travu potok žuborio,
a sa grane ptice zapjevale,
a u frule sviraju čobani…
udaralo srce u junaka,
al se pjesma ne da ispjevati,
a kamo li na nebo popeti.





















Kad je palo na zapadu sunce
mlad se mjesec na gori ukaza
pa ljepotom po brdima šara;
na kolibe biser prosipao,
na livadu vile izmamio,
u grudima ljubav probudio,
a po rijeci ševak učinio.
Jedan mjesec po nebu hodio
a iz rijeke drugi podasjava,
sva se rijeka mamom pomamila;
čistim srebrom,
i žeženim zlatom.













Gleda mjesec bolestan Ojdore
iz oka mu suze udarile,
al se pjesma ne da ispjevati,
a kamo li na nebo popeti.












Malo vrijeme
za dugo ne bilo
preko neba bubnji udariše;
a na nebu kolo zaigralo,
a u kolu zvijezde zapjevaše,
jedna plane - dvije se razbude,
jedna sanja - dvije pjesmu vezu,
jedna safir - a dvije biseri…
u daire zlatne udaraju
svo se nebo zvijezdama osulo.

















Kad je bilo iza pola noći
preko neba krenuše Vlašići,
provedoše pjesmu Ojdorovu
pa se pjesma preko neba šeće.
Moli Ojdor nebo i zvjezdice
da ga dignu sa zemljice crne;
pa se sjajne zvijezde smilovaše,
preko neba lanac učiniše,
podigoše na nebo Ojdora.

















Nebom hoda bolestan Ojdore
od ljepote srce zaigralo
pa ga junak maramicom steže,
da ne svene - dok ne dođe vrijeme
pa povika iz grla bijela:
„Oči moje - da bi ne gledale,
ruke moje - da bi uvenule
ako pjesmu po hartiji vezle;
grehota je pjesmu napisati,
nego pjesmu treba živovati,
nek se pjesma preko neba šeće
dok je kika
i dok je vijeka…
neka čita tko čitati znade
nek u oči pjesmu zapisuje!“


















(epilog)
Zeman prođe - Ojdor po zemanu…
svake noći
kad se zvijezde bude,
zaigraju nebeskim pašnjakom,
ja se sjetim pjesme Ojdorove.
Oči traže bolesnog junaka;
da mu vidim pjesmu nakićenu,
da mu vidim oči pod kalpakom,
da me želja u grudima mine…
ali nema bolesnog Ojdora
niti ima pjesme Ojdorove
nit mu ima drage,
nit kalpaka.
Oči traže po gori znamenje,
gdje su brodi
kud se nebu hodi.












Tebi, u velikoj ljubavi i maloj suzi...



Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret