subota, 26. svibnja 2018.

Poema o Madžnunu Laili


Tiha nada

Ti nisi bila samo pjesma,
svjetlo si bila…
zora rana i prva radost te jeseni koja je obećavala bogate plodove.

Ti si bila pjesma,
nisi bila svjetlo,
svjetlo bijahu naše pelerine.

Ti nisi bila jesen divna, bila si topli maj.
Cvrkut ptice.
Treptaj zvijezde.
Tiha nada Cvijete, Cvijete.











Neću ti reći ime

      Sakrit ću se među silni narod,
ja, mali čovjek;    
da me tvoje oči ne vide,
da me tvoje oči ne prepoznaju.

A ako me i vide,
sigurno neće reći srcu,
neće duši.
A ako im i reknu
ništa se neće promijeniti.

Na neki ću drugi planet otići,
gdje te nema,
gdje suza kapnuti iz oka ne umije,
zaborav gdje vlada;
A ako i ne odem na drugi planet
hodat ću drugom stranom našega postojanja,
gdje nema tebe.

Tvojom ulicom hodati neću,
a ako i prohodam neću hodati danju,
noću ću;
A ako i prohodam danju
neću hodati tvojom stranom,
a ako i prohodam tvojom stranom
zažmurit ću duboko,
duboko.

A ako se i sretnemo nekad opet,
kao nova bića;
zatajit ću te tada,
neću ti reći da si me već ljubila,
neću ti reći kako ti je prije bilo ime
i jesi li to ti.

A ako ti i reknem da si to ti
i kakvo ti je bilo ime;
neću ti reći našu tajnu.








#Poema o Madžnunu Laili


Da mi je barem jednom susresti Kaisa Ibn Al-Mulavaha, zvanoga Madžnun Laila,
da mu vidim staru sablju dimiskiju
i arapski džeferdar – dugu diljku ostragušu...


Pitao bih ga za njegovu Leilu,
što no se Madžnun poradi nje u sedlu naginjao,
a sve na onu stranu kud je Leila sa svojim drugaricama hodila.


Je li istina da je po putu u njedra trpao pijesak ispod njenih stopala;
i da je Madžnun na Sunce Nebesko bacio tešku topuzinu,
zapucao na njega iz puške diljke,
ne bi li ga sa svoje kamile pogodio me
đu oči

ne bi li ga Madžnun oborio u pijesak, a sve zbog toga što je Leili jutarnji ševak učinilo,
pa je Leila morala zarom zakloniti lice da se od zlatnih uroka spasi,
a sve baš u trenu kad je u susret Leili na kamili jahao Madžnun.


U rano jutro, sunce to drsko ne dade mu vidjeti pustinjski cvijet,
Tek svileni zar sijevnu mu kratko pred očima;
i usne njene medne ocrtaše se na jedan tren ispod zara,
a u taj zao čas kamila mu poskoči,
te Leila i njena pratnja minuše pored nakrivljenoga Madžnuna...


Ako se Madžnun koji put u zvjezdanoj no
ći prikrao Leilinu šatoru
i kazivao joj
šapatom kroz svileno platno stare arapske legende
je li njegova Leila na mekanu
šiltetu za njim tiho uzdisala?
Je li Mad
žnunova Leila pustinjom hodila posve tiho,
dra
žesnim, malo poširokim korakom?

Jesu li se zvijezde osipale kraju, a mjesec se oblačkom pokrivao po glavi,
a sve zbog Leiline ljepote i ljubavne ushi
ćenosti toga pustinjskoga cvijeta
i njene sre
će u očima
i topline u njedrima,
haman divne?


Je li Leila Madžnuna ljubila dugo,
dugo…
sve nježno u sutonu dana oslanjaju
ći svoje dvije smijavice o njegovo ratničko lice
je li je
čala od sreće posve tiho;
i je li Mad
žnun volio tako iskreno i vječno Leilinu tuniku izatkanu svilenim koncem,
na kamile

i ljubio joj papuče od mlade antilope, opšivene mekanom kajasom?


Zora rana, što je pustinja sa zebnjom iščekuje,
sve nadaju
ći se da se mrkla noć već jednom rasprši;
zora rana koja prvim zrakom svjetlosti dolazi sa istoka, nije lijepa koliko je lijepo tvoje lice,
Leilo moja…
a ni lice tvoje nije lijepo, koliko su topla tvoja njedra,
ispod svilene anterije što ti tuku, kao u grlice uhva
ćene u krljetku...

I pamet tvoja divna, premca nema…
što me davno sjetovaše ljubav moja, da je ja siromah ne ljubim tako jako,
te da je skrivam od ljudi,


da vučjom trešnjom koji put malo zagasim oči, da ne blistaju tako izdajnički sretne,
me
đu ljudima,
me
đu kamilama u karavani
i me
đu šatorima u zelenoj oazi.

Ne slušaju
ći savjete, ja sam je i dalje jako ljubio ne zagasih nikad oči vučjom trešnjom,
ne izmolih u sutonu dvije dove, pokajnice!


Ne umjedoh drugačije!
Nikako je ne umjedoh ljubiti oprezno,
Niti omanje ljubiti, cvijeta moga – ne mogoh….


Oči su mi i po danu i po no
ći blistale kao zvijezda Sirijus iznad Sahare,
kad se me
đu zvijezdama drugim bisernom srmom okiti.

Srce je lupalo kao teški turski doboš kad krene telaliti po mahalama,
javljaju
ći raji o porezima i sultanovim dukatima koji se trebaju predati tamo
gdje je dukatima i mjesto,
a u carske riznice;
jer
što će fukari dukat, kad ga imati ne umije.

Nije dovoljno to što ga ima i miluje, treba dukatu i zlatnu baulu iskovati!
Treba mu teške okove navu
ći da ga zaštite od hajdučke ruke,
kulu mu ozidati,
haman visoku.

Treba dukat zveckati u zlatnoj igri s drugim dukatima, isto kao ono,
što moja divna ljubav treba da se igra s drugim,da ode,
da zaboravi mene.


Da je odvedu,
ukradu,
prodaju,
da mi srce moje zlatnim bodežom izbodu.


A sve to, ne bih li i ja bio sretan zbog barem nečega zlatnoga, Leilo moja;
kad ve
ć tvoje zlatne kose više ne milujem,
i kad me tvoj divni glas ne doziva…


i kad je došlo vrijeme umiranja moje duše,
pa neka barem mrem od tvoga zlata,
cvijete.


Ka d se Leila udala za drugoga, kolika je tada bila Madžnunova tuga,
koliko njegovo bezna
đe?
Koje je sitne pjesme Madžnun u svome srcu ispjevao Leili, a da joj ih nikada nije dao,
niti ih na pergament zapisao?

Je li Leila u sutonu hodala po mjesečevim mostovima pustinjskih kanjona,
dozivaju
ći Madžnuna
i koliko je dugo od tuge umiralo Mad
žnunovo srce, puno ljubavi?








#Govor ptica – odgovor papagaja

Kao šećer usne njene bijahu, hamajlija protiv uroka ispod vrata joj sja,
a nje
žne riječi su kao tiha voda zanosile grešna stvora.

Ah, sputali su moje biće konopima zlatnim,
odvezuj me robe ako boga znade
š.

Ti si moja sloboda, ti si pjesma koju trebam,
ti si moje more i moja planina!


Na mojim usnama izvire Hidr izvor vječnosti. Probaj!
Nikada te se ne
ću zasititi.

Ne treba ti zvjezdano nebo, ne traži po njemu daleke zvijezde,
tu sam blizu ja, moj robe i moj gospodaru…


Kao šećer usne njene bijahu, hamajlija protiv uroka ispod vrata joj sja,
a nježne riječi su kao tiha voda zanosile grešna stvora.









#Govor ptica – obraćanje grlici

Nekad je njegovom dušom vladalo nebo
i anđeoskih bića  glas.
Kazuj grlice prelijepa…!
Ti što mu jedan put  šareno pero donese u kljunu…!
Ti što mu lijećeš iz zjene u zjenu noseći kap žive vode
za njegovu isprepadanu dušu
i toplinu davnih ognjišta mu nudiš…!

Uzalud su gugutale druge grlice,
zrnevlje mu nudile
i krilo;
bijeli alim mu uzalud u oči čini bacao.

U njima je ostala zarobljena davnina.
Pjesme!
Pjesme divne i grlica što mu lijeće iz zjene u zjenu!





Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret