subota, 26. svibnja 2018.

Pod kandilom




Pod kandilom

I ja ću za nju vječan pomen
kad se upale kandila dati,
zbog  čežnje
ote voljene žene,
od svjetova dalekih ću blagoslov zvati.

Premamit će me bića druga
da dođem nakon molitve svete,
zbog  čežnje
ote voljene žene,
u njedrima će se tuga da plete.

Kad se probudimo u zemlji dalekoj
u kojoj nema traga od ljudi,
zbog  čežnje
ote voljene žene,
milovat ću joj  drhtave grudi.









Oči od splačina
(Srebrenici u spomen)

Vi ste, još plačem –  molim…
vi ste kao munja iz nebesa
grmjeli Bosnom,
trli,
sjekli…
vi ste proizvodili paklenu jeku preko svih rijeka
i tamo gdje je živjela naša ljubav ­– naselila se kanonada,

i udomaćila se kao kuga ljuta
i pokosila je cvijeće u travi,
ah…
zemlja vam zaustila zločinsko ime,
što uradiste od moga cvijeta;
i prije hladnoga autumna,
svenu od straha moj cvjetić plavi.

Vi ste, još plačem – molim;
vi ste ubili jedan narod
o svetom postu Ramazanu…
ah,
više no ludi Kaligula,
i svi  Mongoli
 i Avari…
Oči su vaše od splačina,
umjesto srca komad leda,
a u glavama opačina.









Žal  za ta Sunčana

U jesen ranu Sunčana, dete bre Sunčana
povede mi kolo  niz polje to,
na srebrenu šamiju me namami;
u oči mi se unese –  sa oči te…
 „ Miluj me milo – svaki dan,
gledaj me milo – svaki dan;
nosaj me,
pevaj mi,
piši mi!“

U jesen kasnu Sunčana, dete bre Sunčana
povede mi kolo niz polje to,
na  usne medne me namami;
u oči joj se unesoh –  sa oči te…
 „ Miluj me milo – svaki dan,
gledaj me milo – svaki dan;
nosaj me,
pevaj mi,
piši mi!“

U zimu toplu Sunčana
povede mi kolo niz polje to,
na bijele grudi  me namami;
gledali kolo ljudi – zli…
 „ Ne miluj je milo – svaki dan,
ne gledaj je milo – svaki dan;
ne nosaj je,
ne pevaj joj,
ne piši joj!“

S proljeća Sunčana, dete bre, odnese
zlaćanu tugu u oči,
pod lijevu sisu, u grudi;
pod malu smijavicu – ubavu…
 „ Miluj me milo – svaki dan,
gledaj me milo – svaki dan;
nosaj me,
pevaj mi,
piši mi.“














Kraj potoka

Kad poželiš da ti usne ljubim,
zapjevaj mi nježnu pjesmu.

Kad poželiš da ti oči ljubim,
svuci sa sebe svilenu anteriju.

Kad poželiš da ti smijavice ljubim,
čekaj me u sutonu kraj malešnog potoka.















               



Belćim srce…

U mene si se naselila,
kao božji plamen me pališ, 
plamen što gori tisućama ljeta
i što znači svima,
sve.

U mene si se naselila,
darovala mi  žive
i umrle ljubavi.
Žive me ljubavi sad preklinju da ih ne zaboravljam,
a mrtve da ih se vječno sjećam.

Pamtim te...
Pamtim te po pogledu,
po uzdahu i dodiru te pamtim.
Darovala si mi dvije smijavice;
tihog se koraka još malo zanosiš…
belćim srce u grudima cvili.










Sljepoća

Oslijepila  me ljubav  za tobom,
pa se borim vidjeti
i postojati.

Bijeli  štap  nosim,
da ih dočekam,
kad nas kazne drugi ljudi.

Obdan ti pišem pisma,
a obnoć  pjevam pjesme,
šapatom te prizivam iz daljine,

a sve u sebi jadan mislim;
„ Ne dolazi mi ljubavi!“   mene više,
nema.










Frula

Htjedoh opjevati junačka djela mojih predaka,
ali moja frula samo ljubavne pjesme znade.

Htjedoh se pohvaliti velikim bitkama i pobjedama,
ali moja hvala samo nju hvaliti znade.

Odlazite u miru moji  i njeni preci, ja vam pjevati  ne umijem.
Moja pjesma samo njoj pjevati znade.















Paunova lepeza

Mahala je lepezom od paunova krila hladeći lice,
opkoračila je butinama vlak na kolodvoru, da joj ga ne ukradu drugi ljudi;
a ja je gledam preko pjesme poputnice,
a ja je skrušeno molim…

Osjetila je moju tugu, i gleda me, ota  žena, netremice.
„ Nije loš, dobar bi bio za pazara, ali da mu nije sijedih vlasi.“  misli.
 Zatim se malo promeškolji,
pa možda i rizikuje njegove sijede vlasi kad je većgleda…
Bacit će mu ipak svoje sihri:

„Za kim tuguješ pjesniče stari,  kaži,  mogu li te ikako utješiti?“    izlanula se, sva radoznala,
čekajući odgovor…
Za paunom gospođice, za paunom!






Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret