subota, 26. svibnja 2018.

Pismo u mitilenu

Niz livadu se vjetrić mali

Niz livadu se vjetrić mali poigravao s čuperkom kose,
ponad obrva se razmetao divnih;
u zlatnom jutru,
podno lipe…
a ispod tunike čežnja teče
i ponesena ljubavnim žarom:
„ Stegni me jače!“ lipa reče.

Poradi mirisa njenog
i lipe,
izludio leptir, pa ljubi lice…
i poradi oka što joj zablista;
 cjeliva ljude,
mjesec
i ptice:
 „ O selam, selam zvjezdana braćo,
 kako je na nebu,  kažite piru…“,
zapjevajte mi cvrčci vješti,
neka vam je u slast jutarnja rosa neka vam lipa cvjeta u miru!





Bijeg duše

Bježi duša , uzmiče onima  što zakloniše milost.
Svira vjetar kroz grane starih javorova,
i nosa pahulje,  
svud…
i gdje je zatoplilo oči traže, ali nema,
već dugo proljeća moga nema;
grudi su svikle baš na sviranje vjetra kroz granje
i na bijelu stud.










Na sastanku

Mirišu kose na vodicu od cmilja na Poljani  Kjathane
i sretni parovi već svoje zvijezde traže
a ti mi se još nećkaš cvijete…
stani da te barem oplačem malo ponekom lijepom suzicom rosnom…
stani da se barem oprostim sa tobom
dok se mjesečina ne udavi u vodi.

Mirišu kose na vodicu od cmilja na Poljani  Kjathane,
omamili su me uzdasi skriti
k'o kad se noćni leptiri roje…
ne ljuti se!,
poskočila su  tvoja njedra ispod dodira slučajnog cvijete…
divno ti lice miriše na cmilj
a oči u zagrljaj mame.










Valjda sam mila, još živ,
siromah 
i baš posve lud…
što te ne mogu da ne volim;
i što te ne mogu da zaboravljati počnem,
i što ti ne mogu izgovoriti ni ime,
cvijete, cvijete!






Zlatokosa

Pogledaj me najdraža moja zlatokoso,
sinoć ti obećah dobrotu
i mir…
i da više neću tugovati za tobom 
i stihove pisati u rimama dugim.

Noćas me zvjezdano nebo sebi mami
i mira mi ne da
i srce mi bludi…
i sanjam kako ću se uzdići visoko
i stihove pisati u svjetovima drugim.







Pismo u Mitilenu - elegija

Razmašite minulih epoha žar da barem malo mine stud
zavladao tisućljećima što je
i razbudite sklopljenih očiju čar,
nasmiješite se kada osvane iza doline suza dan;
mlad i posve nov, od sunca ljepši plavi ar, očima vašim stiže.

Možda će Mnasida kiticu cvijeća što joj je ubrah slijep ja,
još dok se u oči zaklinjah
možda će zadjenuti za mirisne grudi kiticu tu,
cjelivati,
ljubiti nježno moj mali dar.

Ljubiti nježno moj mali dar,
kad se prisjeti menei tiho šaputati možda će moja draga,
što mi je mladu udadoše u Mitilenu
proljeća nesretnoga onoga…
Tako konačno!
I tako davno!

Odvedoše niz polje moj plavi cvijet, da se ljepotom nadmeće
s prepredenim ptičurinama nimfama što ih zovu, da bitiše

a ako li joj samo vlat s glave fali!
Pustit ću na vas Homerovu slijepu vojsku!
Ni kamen na kamenu ostati neće od Mitilene!
Opjevat ćemo vas poganim pjesmama!
Grdnim riječima darovati!
Međer ćete nas zapamtiti!



Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret