subota, 26. svibnja 2018.

Perzijski motivi


Usne lijepe Džerimo…(san)


U krčmi kod staroga Maura gorko ispih šerbe
kad tebe noćas krenuh tražiti mahalom cvijete.
Suzne mi tad oči navlažiše saz starome sazliji…
ja se njemu primakoh bliže
a žice zlaćane od suze sazom popucaše…
„ Ne kvasi mi saza vlašče zaljubljeno!"
"Žice će moje zlatne potamnjeti,
a saz zaglunuti divni!“
A sijevnuše mu oči mahnite na me…

"Bolja je pjesma u mahali donjoj",
 tad rekoh Mauru…
"Ondje gdje Turčin ludi svira zurle,
a teški bubnjevi biju u krugu iskonskome…
A Turkinje uz talambase njišu bokovima širokima i vrelima kao vrela Sahara što dinjama  njiše…"
To ja njemu tada rekoh cvijete…

Poskoči razjareni Maur,
ispod pojasa handžara teškoga trže,
a oči mu sijevnuše hanom…
i sve bi kraju brzo stiglo mome da lijepa plava ciganka u trenu tome hanom ne kroči…
Bijele ruke ispruži  prema Mauru,
i mahnu njima nebu…
a handžar ljuti iz Maurovih ruku se tada istrže i sijevnu u visine
ponešen njenim sihrima,
i jednako se u teške hanske grede džilitnu,
u njima zadrhta čelikovu sonetu kao harpija ljutita što drhtati znade…

"Kako ti je ime",
Rekoh joj tada…
Džerimo,
odvrati odmah ciganka plava što život mi podari.
Šerbeta hladna  hamo donesi mehandžijo!
Dukati žuti stadoše po hastalu zveckati…
a Džerimo se raskravila pa se proteže i zijeva kao štene malešnim ustima.
Oči joj pod bisernom šamijom sijevaju kao dva rubina pa zvrkle tamo amo,
vreću sa svetim stvarima razveza pred mojim očima lijepa Džerimo…
istiha jordamiti stade fitmija lijepa
pa karte gatalice na hastalu hrastovu pred očima mojim ređa…

Jednu vadi dvije skriva,
a sve u mene pogleduje…
pa opet u dukate žute,
pa u karte…
Dvije vadi jednu skriva,
pa opet na mene sihri bacati poče…
rubinima svojim ispod srebrene šamije ciganka plava…

"E ljepotane.
Sad ću ti reći koga tražiš.
Za kim veneš…"
"I kako je zove majka njena kad na pazar datule medne nositi krene…"
"Ah,
ne laži ciganko lijepa.
Kako ćeš ti znati moju voljenu.
Ta i ja sam joj ime davninama već zaboravio…"
"Asine tvoju dragu zovu zavapiše usne lijepe Džerimo…"
a čitav han zanijemi u trenu tome kad se tvoje ime spomenu ljepotice moja,
cvijete moj daleki i davni…
šerbe mi se neispijeno u njedra od čuda sasu do zadnje kapi…

Pa tko je ovo stvorenje plavo što šerbe kuša kao kuče ušećerenu datulu?
Što karte gatalice strpa u njedra svoja razgolićena.
Što očima ispod srebrene šemije na moje oči zelene sihri baca.
Što maura staroga s handžarom teškim savlada u trenu.
Tko je ova ljepotica što dukate sa hastala teškoga pokupi kao oluja ramazanska što pokupi posljednja džemreta obzorjem…

Tko je Džerimo iz mojih snova,
i koji su njeni svjetovi?





Dervišica

Ah,
aman
zanjihana dervišice prelijepa
zadrijemala i opijen ispod mirisnoga jorgovana…
Po taman si za biser Sadijevog đulistana.
Uviše ti,
uviše ti…
ili rubin što si rasplamsani za Hafizovog Divana.
Aman aman…
Sigurno te Svevišnji stvorio nije za pastirovoga jarana,
i njedra ovčarska da  danas milovati znadeš.
I hoćeš.
Cvijete mili,
mili cvijete.
Aman aman…
dal' je teže dervišici bez tekije biti
ili tekiji bez pjesme…
mila
mila…
Sigurno te Svevišnji stvorio nije za tužnoga Tagorovog Gradinara.
Bosanca bez Bosne..
Siromašnog podanika minulog bratstva
 sa Bentbaše huligana.

Ah,
Aman aman
zanjihana dervišice prelijepa…
zadrijemala i opijena…
To što ja nemam tebe ne znači da ne kušam u sutonima smirenim sve tajne nevolje ljute,
sve vrste žalosti teške,
i sva treperenja boli duboke…

To što ja nemam tebe zanjihana dervišice,
to ne znači da nisi i dalje moje vino…
da nisi dobro ušuškana metafora svih nadanja…
Ne znači da nisi i dalje moja krčma skrivena javorovim listom,
i moje tajno blago…
vječna moja tekija
 i moj imaret.














Kal-El-Hana


Hazur
hazur kićeni svatovi
podigli se maglicama
a bubnjevi teški tuku
po zvjezdanim ravnicama.
Hazur mlada
cvijet svemirski
hazur mjesec
hazur noći,
hazur božji talambasi…
Ah,
ljepoto sa istoka
Kal-El-Hana zvijezdo mala
kuda nebom uplakana
bez ženika,
bez prstena,
visinama pustim hodiš?

Zalud nebu hrle ruke
i molitve,
i pokore,
zalud vapaj na usnama
zalud telal s moje gore.
Ne čuje me zvijezda plava
juri kristal visinama.

Lijepa li je,
lijepa li je
sveti znamen i zakletva
plava zvijezda plave noći…
Kal-El-Hana u uzdahu,
Kal-El-Hana u samoći,
opijena duša zove
safir nebom mami oči.

Budi moja padalica pa mi nebom igru stvaraj
da ti tepam,
da te njišem,
da te ljubim svake noći.
Donesi mi bajke stare
o ljubavi i sljepoći
kad te grlim visinama
da mi pjevaš Kal-El-Hana.

Da mi vatrom pališ grudi
nek’ se svjetlost plava lije.
Da ti kažem kad bol mine
kako mi je,
kako mi je…
Ne odlazi.
Ne odlazi.
Bez tebe je nebo pusto
ne odlazi daljinama.
Želim s tobom i ja poći
razbluđena zvijezdo plava.

Pričekaj me.
Pričekaj me do svitanja.
Povedi me,
povedi me Kal-El-Hana.









Irem from Rub' al Khali


( ljubav i smijavice )
Kad me pogledaše njene oči
onda kad me pogledaše njene oči
kad ne mogoh više odoljeti grešnoj čežnji
onda kad me opiše njene smijavice...
Njena me topla duša grijala kao povjetarac sa Svete Gore
a dvije vjeđe kao anadolske dimiskije posjekoše grešna stvora.
Ljubav me dotače nježno kao krilo šumske grlice
zaječa u sutonu nejač ljudska...
aman aman,
te jeseni grešne oči zavolješe gledati njeno lice.
Aman aman aman aman…

Kad mi ljubav iz njenih grudi u dušu nagrnu
onda za savjet upitah nju
moju voljenu upitah tada za spas…
#Umrijeh ti od uzdisaja silnih kad se rađa sunce",
rekoh njoj...
umrijeh ti od uzdisaja silnih kad se suton niz goru na dušu navali
i  kad nebom zvijezde opletu utjehu za izgubljene
voljena moja Irem
moj mili grade od tisuću stupova
umrijeh ti od ljepote silne.
Usnuo sam čudan san
usnuo sam slavuje koji pjevati zaboraviše,
usnuo sam leptire koji letjeti zaboraviše…
aman aman,
čitave božje noći mojom dušom su željni ptići uzdisali,
Aman aman aman aman…

Noćas su na tvoje cvijeće sletjele krijesnice malešne
nježnost u očima prede duši tananu košulju
usnuo sam čudan san na tvojim grudima
voljena moja Irem.
Ona se primače moja voljena tada meni,
ona mi šapatom odgovori tada
ona što je ljubih…
ona što je ljubim…
ona tada šapatom reče meni:
"On uzdiše- ja mirišem,
on me sanja- ja mu dišem,
aman aman,
on mi pjeva- ja ga njišem."
Aman aman aman aman…

 ( Grijesi i zarovi )
U grijehu sam ti do koljena ljubavi moja
jednom tužan rekoh njoj;
I ja Valah,
čuše vrbe.
Noćas sitan osmijeh prinesi dragi grijehovima mojim
u kose mile tri zara ti vežem:
Zeleni zar- da mi duže živiš,
plavi zar- da te bolje skrijem,
crveni zar- da me lakše pronađeš.
Aman aman,
da me više želiš.
Aman aman aman aman…

Po mojoj slabosti posadi grijehe najstarije,
u noći izusti tiho moje ime…
po mome poštenju prepuni jedno tiho jezero
u moje oči naspi dva bistra slapa što grme,
o struku mome nek' tvoje milovanje pjeva,
Dženeta i tako moje oči vidjeti neće
Dženema barem mojoj gladnoj duši dajte!
Galiota lađi!
aman aman,
odvažna pastira da nebo pridrži.
Aman aman aman aman…

 ( Kajanje i stare vjetrenjače )
Da ja znadoh kako ljubav tvoja boli
ne bih tvoje lice milovao divno.
Ah,
da ja znadoh kako tvoja rijeka teče
planine bih svoje uz nju svu noć dovlačio
ogradio bih ti polja nemilice,
pustinju Rub' al Khali bih po cvijeću brižno posipao,
sve dinu do dine
suša da zavlada vrtovima rajskim.
Dervišku bi halju pleći prigrlile
pa neka mi sude smijavice nježne,
pa neka mi sude tvoje usne draga.
Da ja znadoh dokle tvoja ravnica doseže
nebom bih oblak kišan dozivao
da ti po pustarama potopim čardake,
aman aman,
pa bi zaplakale vodenice stare što ti oči mame.
Aman aman aman aman…

Da ja znadoh koliko tvoja nježnost veže…
Ah Irem,
ja bih se uz tebe na vrijeme privio
umro bih sa gradom dok su cvale ruže.
Da ja znadoh draga kako ljubav tvoja boli
pred kućicom bih ti pjesme ostavio
da ih noć raznese kud ne sviću zore.
Ah,
Zašto mi primače lice usni blizu
na nebu bih plavom oči možda odmorio
u moru hladnome utopio tugu…
Umjesto što plačem dok ne zgasnu zore
aman aman,
pisao bih pjesme zvijezdama dalekim.
Aman aman aman aman…





Salomin dah

Ti si moja Kraljica
Ti si pjesma moje duše
Tebi vjerujem
Tebi na vrhu koplja maramu nudim
I sve tajne moga srca ti odajem .
Priznajem te kao čast draga
Priznajem te kao anđeosku nježnost i ljudsku toplinu
Pjesmom slavim tvoju ljepotu
Aman Saloma...

Tvoja haljina leprša u sudbinskome jutru
Ona je moja prozračna bojna zastava
I dah koji dišeš blizak je mojoj duši
Za tebe bih mogao vjekovima vrtjeti veliki žrvanj.
I nakon što padnem draga
U drugim svjetovima lutati kanim
Aman Saloma...

Livada na kojoj nas jutros okupljaš blista
I leptiri nježni što lete sa cvijeta na cvijet
A tvoj zar moja je zagonetka
Dragocjeni poklon pred boj
Tvoje je lice moja zakletva
Raširi ruke
Mahni zarom
Da padnemo danas za tebe s osmijehom na usnama
Aman Saloma...

Tvoje su pjesme slavujev poj
Tvoje su riječi potok nježni koji uvire u moje srce
Tvoje su kose božanske strune
Pogledaj u moje oči draga
Ispusti zar
Pa da s osmijehom na usnama u Dženet pođem
Prije nego što varljive zrake na lice opijeno padnu
Aman Saloma...











Melek od Bejtulaha


Onda kada se malešni zračak
spustio s neba
da malo posvijetli niz vrelo grešno,
duša se moja pridignula bješe hirovita
pojilu njenom
na čari bajne,
na Zem-Zem vrelo.

Ponese mi je večernji dašak
tako u letu...
susretoše se putnici vječni
moji i njeni
u Bejtulahu,
u jesen ranu,
na usni mednoj,
na uvojcima,
na njenom čelu
aman divnom…


Što su pričali
ne mogu znati
tu tajnu samo vrelo znade,
ali od tada
čim svjetlost na lice padne grešno
bilo da sunce igru stvara
ili da nebom zvijezde vrte
u gnijezdu mi se razbudi duša
pa se pridigne
ponudi očima rosu sjetnu,
grudima slabost...
pa tiho doziva lijepu Hadžeru
gnijezdo joj nudi
zašto mjesecu sve čari pruža
a oku mome mira ne stvara
niti spokoja nejaku biću davati kani…
aman, aman
karasevdaha…





Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret