subota, 26. svibnja 2018.

Opijeni derviš

Dželaluddinu Mevlani

Duša mi pupčanu poveznicu  po bespućima traži…
Hafiz bosonogu đaurku
a  Ti divnoga Šemsa po meraji.

A moje je znanje tako malo brate,
A moje je dervištvo kukavno i jadno zapomaganje u prazno,
Gubim se oplakujući minule svjetove…
ne lebdim
ne lebdim.

Bosonoga đaurka prišunjati će  se kad-tad Hafizovu divanu.
Ti si  našao svoga Šemsa…
Svi se nađoše na ovome ili onome svijetu,
svi se nađoše
samo ja i ona nikada…
samo ja i ona nikada više,
 ne.

De,
 ne pjevaj mi divnim glasom o ljubavi
sad su druga vremena-drugi ljudi neki,
sad su drugi adeti nastali na svijetu
grozota se umjesto uzdisaja nudi…
Visinama plove nepoznate duše
tražeći  nebom umrle narode,
i svoja zagašena ognjišta daleka.

A Šemsa nema ni u Božićnoj plećki.












 Derviševa duša

A one duše najdivnije što ostadoše u gnijezdima željne ljubavi
kukavički ćute…
oprosta  su žedne
a oproštaj im nude…
pa tiho zadrhte željne milovanja
i željne ispružene izdajničke ruke.

Lahko je tebi
zavrtiš se ludo…
podigneš se s braćom složnom nebesima…
A što ću ja kukavelj što manja je od uhaladže,
mrava;
iznevjeren,
ostavljen…
pregaženi rob  nikome i gospodar ničega
neoznačeni grob koga rasplesane đaurke i Turkinje proste
nikad pronaći neće.

Tvoji su svjetovi oni što žmirkaju na širokim nebeskim livadama
moji su svjetovi sitne travke i mravlji putovi.
Tvoje su vatre nebeske
moja je poškropljena paučina
u rosnoj travi izatkana.

De,
ne pjevajte  mi o ljubavi pustoj
kad ljubav traje kraće nego lepet oka…
niti  o Bogovima u njedrima vrućim
niti o Melecima u mahalama sretnim…
Ah,
silne li tuge kao ova moja
a Vi baš za inat samo tužne znate.










Zaljubljena dervišica

Kad se zaljubljena dervišica   u tvojim njedrima jednom nastani
ne puštaj je nikad…
ne ispuštaj sreću…
Moja sreća je krhka sanjalica,
samotna  varalica ,
ne preboljena  ljubavnica duše.

Pritisni je dlanovima nešto malo niže
privij je uz grudi da joj srce tuče,
i pripazi da ti kroz prste sreća ne iscuri…
i njiši je dugo u sanku duboku.

I pjevaj joj pjesme sve dok pijesak teče
da se uspavana ljubav ne razbudi.









Derviški rod

Sigurno nisi svoje derviše volio više od razigrane ljubavi…
oni su tek jarani
suputnici,
supatnici.

Ona je bila tvoje božanstvo prileglo u njedrima
pa se uspavalo
(ja znam…
mene pitaj).
Vina ona ne traži
kruha ona ne traži
(možda naranče i čokoladu),
traži samo sna
i zračak milovanja…
ona ti sve uzima
i sve ti daje.

 Jača je ljubav od derviškog roda...










Opijeni derviš

Ne reci ništa
ne pogledaj u mene
i ne uzdiši večeras dok se sunce mrači,
pod skutima ti vedro srce bije
a topla ti  duša slavuje razbudi.

A topla ti  duše slavuje razbudi
pa misle:
„ Gle izašlo je sunce iznad Bosne“,
pa pjevaju nježno na granama ptići
pa lete u krugu da ti pamet slude
u gluho doba noći…
a u očima ti iskre zasijale,
a u rukama ti pjesme okićene,
a na usnama ti medeni harfovi.

A na usnama ti medeni harfovi
a  na smijavice pala mjesečina…
pusti me sudbino da tiho preminem
da svjetlo odnesem umrlim od tuge
pa se opet vratim…

Ne miriši mi od bagrema ljepše
prepuknuti  će srce
a svenuti tijelo…
divne li sreće kao moja što je
na dlanovima ponuđeno biće
mehlem za dušu tvoje lice bijelo.

Mehlem za dušu tvoje lice bijelo
trajati ćemo kratko
kao leptiri na cvijetu,
a onda ćemo kao sokoli  u letu
svijati samoćom  tužne uspomene…
dok istječe vrijeme
slaviti će ljubav uplakane oči.











Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret