subota, 26. svibnja 2018.

Nosi li ljubav tvoje ime draga

Smijavice


Nosi li ljubav tvoje ime draga
ili ga nosi sreća,
ili tuga…
samotna bajka
il' ukleta duga
pjesma ili plač,
suza ili smijeh.











Bješe li ljubav tvoja silovita hira,
ili tek sitna zraka u oči opčinjene...
Sanjah li na javi kad se sunce zlati
smijavice nježne,
ili one mene.

Ili mi primiču u snovima šapat,
poljupce
i grijeh.









Kud ću s tobom

Kada nebo zvjezdano plane
gledam ga ushićeno…
Iz dana u dan,
iz samotne noći
u samotnu,
sve to češće.

Ne tražim nebom tebe,
ne!
U grudima ja te njišem.

Ah,
gledam kud ću s tobom…
kako bih te uzdigao među tvoje drugarice,
cvijete.








Pozdravi ih, svi su dobri draga



Dobri su ljudi,
svi živi i mrtvi neka se u to broje…
Dobri su narodi,
sve rase ljudi
i svemirska bića što visinom brode.
Bogovi s istoka
sa zapada Jude
ptice iz sjenika
sa Kapele jele…








 Popovi
džandari
i svi neimari koji pruge grade
i mostove lijepe,
dobri su i sretni vječno neka budu…
Ali  ja samo gledam
to što oči traže
to što ruke traže
to što usne šapuću…
ne može da bude
pa mi tugu stvara
i zameće pute…








Šapat u tišini


Ti misliš mila,
sad pada moje sretno večer,
muzika tiha
i stihovi sneni…
Ah,
zar  ne znadeš da danas je srijeda
i da mi ko suton na Učki rumeni
gori uspomena u grudima  bolnim
u tom prostu danu što mi rane  budi.










U danu tome što ga zovu srijeda
slavile  su oči
dok se sreća lila…
Kao mjesečina kad bića opčini
srijedom smo sasvim tiho koračali
i smiješili se usprkos sudbini,
privijali duši šapat u tišini…








Lokvarica

Sama hoditi želim koraka tihog u predvečerju
sunce mi zjenu iritira
vjetar mi kosu maltretira,
sve moje mi na bagremove miriše…
Na putu tome je svatko osim njega
na tome putu punom skrivenog pogleda.
Ja lokvama gacam
a ptica nisam
snjegovi zimušnji okopnješe prebrzo dragi
a suza malešna već se ispod oka
bijelu danu krade...









Zašto si mi jesenas dolazio
kad mi ne možeš dragi biti sve.
Ovo prerano proljeće dobru po nas ne sluti
razmahalo se preširoko
zatopljelo je prerano
prva ševa već je zapjevala u lugu
a zaboravio si me zagrliti za zbogom.
Okopnjela moja snaga sa snijegom
u šafrane se preselila,
u jorgovane,
ljubičice...









Poširoka koraka
svojim sokakom tiho ode nježna ljubav
odnese sve što na bagremove miriše
dušom zavlada muk…
Ostade mi samo kaldrma razgažena
a rana ljuta peći stade,
smrknu se u noć danak bijeli…
Stegni pojas čvrsto Hafize
ušuškaj tugu
preskoči tek puku smrt,
sve zemaljsko na nebu visoku je
belćim davno zapisano...







Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret