Ih,
da mi je susresti opet insana
da mi je susresti opet insana
što džadom hodi, a k'o da lebdi…
i krila k'o da ima
i čar oka što
mami ostale grešnike popadale po putu...
I da joj barem
malo u travi namaz,
proučim skrušen – u behutu;
i da joj s neba odlomim sunce,
da vidi melek koliko mi je stalo...
da vidi melek koliko mi je stalo...
Ona da bude utočište strancu – mehlem onome koji pati…;
ah,
da večeras može da se vrati
tvrđava grešniku u bijegu;
da večeras može da se vrati
tvrđava grešniku u bijegu;
oči njegovoj sljepoći,
svjetionik njemu zabludnjelom…
Kad je ljubav u kutovima usana medila, kazala si da te
ne trebam voljeti toliko,
te da će drugi ljudi učiniti to, da ne
budeš više moja.
Gledajući veliko zvjezdano
nebo kroz mali okvir moga prozora,
sve sam pokušavao da te omanje volim
Molio sam se nebo da te barem malo zaboravim,
a da bi te onda
možda imao vječno.
Duša nije mogla omanje voljeti,
ljudi su napravili to što jesu.
Sad mislim na tebe,
gdje si,
što radiš
i sjetiš li se još moje ljubavi.
Ne budi nebesko sunce, pusta sreća – pripasti mi nećeš,
odviše je to ljepote
za moju prostu dušu.
Budi moje zemaljsko sunce,
ono malo,
što me mami iz trave…
poskoči da te ušuškam u njedrima,
da te odnesem izbezumljen.
U samotnoj noći da te samo malo odškrinem,
da me griješ,
da me tješiš,
da ti opet šapućem…,
ne budi nebesko sunce – budi ono malo,
nebeske su prevelike stvari
za moju prostu dušu.
Razmašite
minulih epoha žar da
barem malo mine stud
zavladao tisućljećima
što je…
i razbudite sklopljenih očiju čar,
nasmiješite
se kada osvane iza doline suza dan;
mlad i posve nov, od sunca ljepši plavi ar, očima vašim stiže.
Možda
će
Mnasida kiticu cvijeća što joj je ubrah slijep ja,
još dok
se u oči zaklinjah…
možda
će
zadjenuti za mirisne grudi kiticu tu,
cjelivati,
ljubiti nježno
moj mali dar.
Ljubiti nježno
moj mali dar,
kad se prisjeti mene… i tiho šaputati možda će
moja draga,
što mi je mladu udadoše u Mitilenu
proljeća nesretnoga onoga…
Tako konačno!
I tako davno!
Odvedoše
niz polje moj plavi cvijet, da se ljepotom nadmeće
s prepredenim ptičurinama nimfama što ih zovu, da bitiše…
…a ako li joj samo vlat s glave fali!
Pustit ću na vas Homerovu slijepu vojsku!
Ni kamen na kamenu ostati neće od
Mitilene!
Opjevat ćemo vas poganim pjesmama!
Grdnim riječima
darovati!
Međer ćete
nas zapamtiti!
Mirišu kose na vodicu od cmilja na Poljani Kjathane,
i sretni parovi već svoje zvijezde traže
a ti mi se još nećkaš cvijete…
stani da te barem oplačem malo ponekom lijepom suzicom rosnom…
stani da se barem oprostim sa tobom
dok se mjesečina ne udavi u vodi.
Mirišu kose na vodicu od cmilja na Poljani Kjathane,
omamili su me uzdasi skriti
k'o kad se noćni leptiri roje…
ne ljuti se, poskočila su tvoja njedra ispod dodira slučajnog
cvijete,
divno ti lice miriše na cmilj i ciklame…
a oči me u zagrljaj mame.

Mirišu kose na vodicu od cmilja na Poljani Kjathane,
i sretni parovi već svoje zvijezde traže
a ti mi se još nećkaš cvijete…
stani da te barem oplačem malo ponekom lijepom suzicom rosnom…
stani da se barem oprostim sa tobom
dok se mjesečina ne udavi u vodi.
Mirišu kose na vodicu od cmilja na Poljani Kjathane,
omamili su me uzdasi skriti
k'o kad se noćni leptiri roje…
ne ljuti se, poskočila su tvoja njedra ispod dodira slučajnog
cvijete,
divno ti lice miriše na cmilj i ciklame…
a oči me u zagrljaj mame.
Šapući Tvome licu,
dok ne zaspi,
neka me ne čeka u Fontani…?,
da ja ne mogu Tebi doći
i da su bolne zelene zjene.
Ne može srce izdržati tugu
što moje tijelo lomi, cvijete.
U mome svijetu mjesta ima
samo za jedno samotno biće.
Šapući Tvome licu – dok ne zaspi,
neka me ne čeka u Fontani…?,
da se odmorim dok ne zgasne
plamen što mi po njedrima lijeće.
Sad vidiš zašto te nisam mogao ljubiti.
Poradi rana mojih i tuge moje velike.
Sad mi oprosti što te milovao nisam
i što tvoja suza nije mogla naći
puta mome srcu.
Sad vidiš,
ženo divna,
kako je biti gubitnik…,
a to nisi ti – to sam ja,
sad mi oprosti što te milovao nisam.
S
udaljenog kukuruzišta ćuk
se javlja,
mala
ptica.
Igraju
se u sutonu sjenke i uzdisaji, po
lijepom licu;
po
melečkome.
U
rukama velikim od sreće pjevaju,
ruke
manje.
Ispod
vrata zadnji atom drhtave snage ispijaju,
usne
medne.
Nema komentara:
Objavi komentar