subota, 26. svibnja 2018.

Niz mahalu

Ih, 
da mi je susresti opet insana
što džadom hodi, a k'o da lebdi…
i krila k'o da ima
i čar oka što mami ostale grešnike popadale po putu...

I da joj  barem malo u travi namaz,
proučim skrušen – u behutu;
i da joj s neba odlomim sunce, 
da vidi melek koliko mi je stalo...

Ona da bude utočište strancu – mehlem onome koji pati…;
ah, 
da večeras može da se vrati 
tvrđava grešniku u bijegu;
oči njegovoj sljepoći,
svjetionik njemu zabludnjelom…























Kad je ljubav u kutovima usana medila, kazala si da te ne trebam voljeti toliko,
te da će drugi ljudi učiniti to, da ne budeš više moja.

Gledajući veliko zvjezdano nebo kroz mali okvir moga prozora,
sve sam pokušavao da te omanje volim

Molio sam se nebo da te barem malo zaboravim,
 a da bi te onda možda imao vječno.

Duša nije mogla omanje voljeti,
ljudi su napravili to što jesu.

Sad mislim na tebe,
gdje si,
što radiš
i sjetiš li se još moje ljubavi.





  



































Ne budi nebesko sunce, pusta sreća – pripasti mi nećeš,
odviše je to ljepote
za moju prostu dušu.

Budi moje zemaljsko sunce,
ono malo,
što me mami iz trave…
poskoči da te ušuškam u njedrima,
da te odnesem izbezumljen.

U samotnoj noći da te samo malo odškrinem,
da me griješ,
da me tješiš,
da ti opet šapućem…,

ne budi nebesko sunce – budi ono malo,
nebeske su prevelike stvari
za moju prostu dušu.








Razmašite minulih epoha žar da barem malo mine stud
zavladao tisućljećima što je
i razbudite sklopljenih očiju čar,
nasmiješite se kada osvane iza doline suza dan;
mlad i posve nov, od sunca ljepši plavi ar, očima vašim stiže.

Možda će Mnasida kiticu cvijeća što joj je ubrah slijep ja,
još dok se u oči zaklinjah
možda će zadjenuti za mirisne grudi kiticu tu,
cjelivati,
ljubiti nježno moj mali dar.

Ljubiti nježno moj mali dar,
kad se prisjeti menei tiho šaputati možda će moja draga,
što mi je mladu udadoše u Mitilenu
proljeća nesretnoga onoga…
Tako konačno!
I tako davno!

Odvedoše niz polje moj plavi cvijet, da se ljepotom nadmeće
s prepredenim ptičurinama nimfama što ih zovu, da bitiše

a ako li joj samo vlat s glave fali!
Pustit ću na vas Homerovu slijepu vojsku!
Ni kamen na kamenu ostati neće od Mitilene!
Opjevat ćemo vas poganim pjesmama!
Grdnim riječima darovati!
Međer ćete nas zapamtiti!




 




















Mirišu kose na vodicu od cmilja na Poljani  Kjathane,
i sretni parovi već svoje zvijezde traže
a ti mi se još nećkaš cvijete…
stani da te barem oplačem malo ponekom lijepom suzicom rosnom…
stani da se barem oprostim sa tobom
dok se mjesečina ne udavi u vodi.

Mirišu kose na vodicu od cmilja na Poljani  Kjathane,
omamili su me uzdasi skriti
k'o kad se noćni leptiri roje…
ne ljuti se,  poskočila su  tvoja njedra ispod dodira slučajnog
cvijete,
divno ti lice miriše na cmilj i ciklame…
a oči me u zagrljaj mame.
 






Šapući Tvome licu, dok ne zaspi,
neka me ne čeka u Fontani…?,

da ja ne mogu Tebi doći
i da su bolne zelene zjene.

Ne može srce izdržati tugu
što moje tijelo lomi, cvijete.

U mome svijetu mjesta ima
samo za jedno samotno biće.

Šapući Tvome licu dok ne zaspi,
neka me ne čeka u Fontani…?,

da se odmorim dok ne zgasne
plamen što mi po njedrima lijeće.

























Sad vidiš zašto te nisam mogao ljubiti.
Poradi rana mojih i tuge moje velike.

Sad mi oprosti što te milovao nisam
i što tvoja suza nije mogla naći puta mome srcu.

Sad vidiš,
ženo divna,
kako je biti gubitnik…,

a to nisi ti – to sam ja,
sad mi oprosti što te milovao nisam.








S udaljenog kukuruzišta ćuk se javlja,
mala ptica.
Igraju se  u sutonu sjenke i uzdisaji, po lijepom licu;
po melečkome.

U rukama velikim od sreće pjevaju,
ruke manje.
Ispod vrata zadnji atom drhtave snage ispijaju,
usne medne.







Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret