subota, 26. svibnja 2018.

Niz mahalu zvekeću avlije


Ogledala

Znam,
oni svi, a ti mi cvijete posve sama.
Još  munja koji put sijevne u tvoje divne oči,
snene.

Znam,
pobjeći od pjesme moraš,
život spasiti goli…
I kad se nebesa u tvoje lice lome,
zanijekati moraš…
Baš svima,
mene.

Znam,
oni svi, a ti mi cvijete  posve sama.
Još voliš,
a nema tebe,
niti mene ima cvijete mili.

A kad se okreneš ulicom pustom.
Vlada strava!
Pa zar su tu nekad hodale pjesme naše?
Pa zar smo i mi nekad ovdje bili.














Nebeske livade

Preko neba zvekeću daire,
preko polja jasna mjesečina,
prevariše slavuje u gaju
pa jutarnju pjesmu zapjevaše,
usred noći kad jacija vlada.

Ne zovi me,
Ne mami me cvijete.
Ne pronosi čini visinama…
Ne žmirkajte nebeske livade,
žedna duša u njedrima bludi.

Ne mogu se oči nagledati,
ne može se nebo opjevati,
međer suza pokvasi hartiju.

 Kolo kola…
Gdje je moja draga?
Moje janje u kolu najmanje…
Il je ona što se diči sladom,
il  je ona što se kiti žadom,
il se skriva iza Oriona.

 Bubanj bije
a visina ječi,
a javljaju sa kula stražari…
Čudni svati preko neba jezde,
Kal-El-Hana provede junaka.

Kal-El-Hana provede junaka
svezala mu ruke naopako,
prekrila mu oči anterijom
Da ga zvijezda ne oslijepi sjajna.
Za junakom tristo djevojaka,
a za njima zurle,
talambasi…
A za njima ostali Vlašići.














Irem from Rub' al Khali

( ljubav i smijavice )
Kad me pogledaše njene oči
onda kad me pogledaše njene oči,
Kad ne mogoh više odoljeti grešnoj čežnji,
Onda kad me opiše njene smijavice
njena me topla duša grijala kao povjetarac sa Svete Gore
a dvije vjeđe kao anadolske dimiskije posjekoše grešna stvora.

Ljubav me dotače nježno kao krilo šumske grlice
zaječa u sutonu nejač ljudska,
aman , aman,
te jeseni grešne oči zavolješe gledati njeno lice.
Aman,  aman , aman,  aman.

Kad mi ljubav iz njenih grudi u dušu nagrnu
onda za savjet upitah nju,
moju voljenu upitah tada za spas.
Umrijeh ti od uzdisaja silnih kad se rađa sunce
rekoh joj,
Umrijeh ti od uzdisaja silnih kad se suton niz goru na dušu navali,
I kad nebom zvijezde opletu utjehu za izgubljene,
voljena moja Irem,   
moj grade od hiljadu  stupova
umrijeh ti od ljepote silne.

Usnuo sam čudan san
usnuo sam slavuje koji pjevati zaboraviše
usnuo sam leptire koji letjeti zaboraviše
aman,  aman,
čitave božje noći mojom dušom su željni ptići uzdisali,
Aman,  aman,  aman,  aman.

Noćas su na tvoje cvijeće sletjele krijesnice malešne
Nježnost u očima prede duši tananu košulju
Usnuo sam čudan san na tvojim grudima,
voljena moja Irem.

Ona se primače,  moja voljena,  tada meni,
moja mila koju voli moja duša,
Ona mi šapatom odgovori tada,
ona što je ljubih,
ona što je ljubim,
Ona tada šapatom reče meni:
On uzdiše ja mirišem,
on me sanja ja mu dišem,
aman,  aman,
on mi pjeva ja ga njišem.
Aman, ama,  aman,  aman.

 ( Grijesi i zarovi )
U grijehu sam ti do koljena, ljubavi moja,
jednom tužan rekoh njoj;
I ja mili,
čuše vrbe.

Noćas sitan osmijeh prinesi dragi grijehovima mojim,
u kose mile tri zara ti vežem:
zeleni zar da mi duže živiš,
plavi zar da te bolje skrijem,
crveni zar da me lakše pronađeš,
aman,  aman,
da me više želiš.
Aman,  aman,  aman,  aman.

Po mojoj slabosti posadi grijehe najstarije,
u noći izusti tiho moje ime,
Po mome poštenju jedno tiho jezero,
u moje oči naspi dva bistra slapa što grme,
o struku mome nek tvoje milovanje pjeva,
dženneta i tako moje oči vidjeti neće
džennema barem mojoj gladnoj duši dajte!
Galiota lađi!
aman , aman,
odvažna pastira da nebo pridrži.
Aman,  aman,  aman,  aman.

 ( Kajanje i stare vjetrenjače )
Da ja znadoh kako ljubav tvoja boli
ne bih tvoje lice milovao divno.
Ah,
da ja znadoh kako tvoja rijeka teče
planine bih svoje uz nju svu noć dovlačio,
ogradio bih ti polja nemilice.

Pustinju Rub' al Khali bih po cvijetu brižno posipao,
sve dinu do dine,
Suša da zavlada vrtovima rajskim,
dervišku bi halju pleći prigrlile
pa neka mi sude smijavice nježne,
pa neka mi sude tvoje usne draga.

Da ja znadoh dokle tvoja ravnica doseže
nebom bih oblak kišan dozivao
da ti po pustarama potopim čardake,
aman,  aman,
pa bi zaplakale vodenice stare što ti oči mame.
Aman,  aman,  aman,  aman…

Da ja znadoh koliko tvoja nježnost veže,
ah Irem,
ja bih se uz tebe na vrijeme privio,
umro bih sa gradom dok su cvale ruže,
Da ja znadoh draga kako ljubav tvoja boli
pred kućicom bih ti pjesme ostavio
da ih noć raznese kud ne sviću zore.

Ah,
Zašto mi primače lice usni blizu,
na nebu bih plavom oči možda odmorio,
u moru hladnome utopio tugu.
Umjesto što plačem dok ne zgasnu zore
aman aman,
pisao bih pjesme zvijezdama dalekim.
Aman aman aman aman.







Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret