subota, 26. svibnja 2018.

Na pašnjacima dalekim


Žeđ

Kad bi u razgovoru koji put drugi konji spomenuli njegovo ime ona je divnom grivom sakrivala oči da joj ne vide proširene zjenice molovane od ljubavi silne... Da joj ne vide sitnu suzu, spomenicu, da joj ne pročitaju lice.










Kad bi u razgovoru koji put drugi konji spomenuli njegove daleke izvore ona je pokraj potoka hodala po krugovima, žedna... Ona je posve izgladnjela gazila sočnu planinsku travu. Nije mogla progutati zalogaje... Nije mogla popiti gutljaj vode, niti pljuvačku nije mogla... Ona je samo mogla voljeti njega. Ona je tiho umirala.










Dvije ljubavi

U njedrima njišem dvije ljubavi; što je imadoh, i što je nije. Jedna se obnoć privuče sladom, a druga obdan u duši bdije... U suzi mi se ponekad stetnu, i miluju mi bore na licu; što je imadoh mi uzdah izmami, a što je nije, pjesmu sjetnu.









Sunčana

Ja se ne sjećam kako ja tebe nazvah moja divna Sunčana, možda cvijete, možda jedina moja, možda samo rekoh, ljubi me Anđele . Zaboravih u velikoj preši kako ti mene nazva brezo moja tanana: „Otoče moj Zeleni“, možda reče, „Moj gorski oblače.“ „U moru ljudi si otok ,samo moj“, čini mi se da mi tada reče cvijete. Ah, jučer, jučer, divno li nam bješe jučer, aman Sunčana.










Zaboravih u velikoj preši kako ja tebe nazvah moja divna Sunčana; možda Musala , ili nešto slično drugo, ali sigurno nešto posve nježno. Sad mjerim vrijeme i život od sutona. Moje je vrijeme na a la turca. Moje su misli na a la turca. Moje je srce na a la turca. Sve moje od sutona započinje šećeru. Moja je ljubav na kantar starinski mjerena, Kantar što nebom mjeri ljepotu. Maslačkovo nježno paperje ti sanjam noćima, i šumske jagode što ih kradem svojoj medvjedici, aman Sunčana.









Ne sjećam se što ja jučer tebi bijah u njedrima, moja Sunčana. Ti meni sigurno bješe nešto lijepo, možda krijesnica. Ti meni bješe zjenica. Ti meni bješe polaznik Božićni. Ti meni bješe obećana domovina. Ja se ne sjećam što si za mene u kosi mirisnoj nosila. Ja sam za tebe nosio sunce u njedrima. Želja za životom je molila niz lice to ubavo. Želja za životom je molila niz grudi te plamene Sunčana, aman Sunčana.








Zaborav

Hajde sad, sakrij te trešnje ranke od pogleda, i ne nudi ih cijelome svijetu. Ne meći mene na tereziju, slabo ćeš me utržiti. Pusti me da odem smiren. Zaboravi me, ali nemoj posve. Tek toliko me zaboravi, da ne zaborav ne izaziva sjećanja na minulo biće, a da i meni zaborav ne donese jad.










Ne brini

Ne brini se. Ako i volim tvoju široku rijeku , ne znači da volim tako jako tebe. Ako i volim tvoje mostove, ne znači da volim tako jako tebe. Ako i volim tvoje cvjetove, ne znači da volim tako jako tebe. Ako i volim tako jako tebe, ne znači da te neću zaboraviti. Ako te i zaboravim, ne znači da se neću probuditi u tvome zagrljaju, u tvome uzdahu...











Aman cvijete
Bez tvoga pogleda moj bi život tekao kao moćna rijeka, valjao bih, lomio bih, ratovao… ljubio bih do beskraja sve što hodi.













Zašto si mi opčinila lice nježna Zimice? Sad pogledaj, kome ovo biće treba? Nisam rijeka, ostadoh ti potok vječno pomalešan… Nisam more, niti oblak, niti stado, niti otok.








Staza sam ti kojom korak tiho hodi u samotnu prebiranju...









Niti ljubiti više ne znam kao ostala čeljad grešna što se ljube… već upirem nebu oči, pa u travu… Nebo-trava, nebo-trava. Kud Meleci koračaju hodit želi grešno biće... ali nema divnoga puta danas za me... Utopih se nemilice u mirisu tvoje duše, aman cvijete…










Moja raja


Ja vjerujem da je Bog stvorio sve biljne, životinjske i ljudske, sve žive vrste i nežive tvorevine različitima. Tako je i ljude stvorio različitima prema rasi, spolu, narodnim i etničkim grupacijama, prema mjestima stanovanja, naseljima, prema različitim političkim i kulturnim, te religioznim opredjeljenjima, a uz različite rijeke i mora, sela i gradove. Različite su vrste livada i šuma, u različita se vremena rađaju i umiru, zaljubljuju i odljubljuju…










Mogao bi čovjek u beskraj redati te različite tvorevine, a koje su stvorene različite zbog toga da budu ljepše, da budu kao buket cvijeća, kao jedna fantastična kompozicija da blistaju u Božjim očima…










Nije mi jasno kako mogu postojati ljudi koji kažu, da je samo njihov narod Bogu drag, da je samo njihova zemlja Bogu draga, da je samo njihov način moljenja Bogu ispravan i Bogu prihvatljiv, te da svi drugi ljudi nisu ni poželjni na ovome svijetu, da nisu zaslužili ni živjeti… i da je potrebno da nestanu s lica zemlje.








Neka se ne nada sreći tko tako misli, tko ubije i unesreći ljudsko biće, tko je ohol i prgav, kradljivac i prevarant, razvratnik i ubojica, tko ne voli sva ljudska bića, grešna i bezgrešna…










Ota žena


Ah, kad bi mene malo svojim lijepim očima kao pogledala ota žena. Ma kao da bih nekako bio puno sretniji. Bez sumnje bih umio i i ja nju pogledati. Gledati ljepotu nisam zaboravio. Gledaš ljepotu i ne brojiš do sto…








Ah, kad bi me malo svojim lijepim usnama kao poljubila ota žena. Bio bih sigurno puno sretniji. Besumnje bih umio i ja nju poljubiti. Ljubiti ljepotu nisam zaboravio. Ljubiš ljepotu i ne brojiš do sto…








Ako Bog dade te doživim još koje proljeće, mogao bih joj možda jednom napisati najljepšu pjesmu, otu što srce grije…
"Ako Bog dade pa njene oči padnu na najljepše stihove, možda u nekim drugim svjetovima, možda bi se ona mogla prisjetiti naše ljubavi, naših grijehova, i naše nemoći, ah, i zaboravljenih harfova suzom protkanih…"








Možda će u jedno sunčano jutro pomirisati nježni cvijet moja ljubav, priviti ga duši. „Kad je obuzme njegov miris možda će se sjetiti divljega ljiljana, i tiho, tiho će uzdisati možda ota žena koja se nikako zaboraviti ne može…“










Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret