subota, 26. svibnja 2018.

Muallake odmetnutoj ljubavi


#Šapući Tvome licu – dok ne zaspi



Šapući Tvome licu,

dok ne  zaspi,
neka  me ne čeka u Fontani…?,
da ja ne mogu Tebi  doći
i da su bolne zelene zjene.

Ne može srce izdržati tugu
što moje tijelo lomi,
cvijete.
U mome svijetu mjesta ima
samo  za jedno samotno biće.

Šapući  Tvome licu – dok ne  zaspi,
neka  me ne čeka u Fontani…?,
da se odmorim dok ne zgasne
plamen što mi 
po njedrima lijeće.






#Muallaka o smijavicama i zaboravu

S lijepim smijavicama Anadolko divna,
koja mi nastani biće...

kad bi me mogla voljeti toliko,
s licem meleka da mi budeš ljubav,

da me pogledom urokljivim ne raniš,
prvim poljupcem u mraku da me ne sludiš...

uzdaha tiha i isto takvog koraka
da me prestaneš tako cjelivati,

možda bi se tada moje biće u kutu
s radošću prisjetilo tvoje dolamice;

s lijepim smijavicama Anadolko divna,
      omaglica zaborava možda ne bi nastanila dušu.











#Muallaka ljekovitoj duni

Sa stanovišta mrava i rose
i pogleda odozdo,
iz trave, u te
sa bolovališta lica
i duše,
ne može da mi se spasi biće.

Uvojci zlatni
i smijavice
i spomen što huči hukom davnine
sa milovališta
i bljeska oka
sreća mi dolinom aška prođe, kao kad magla
uz goru mine.








#Muallaka za Šah Nebat

Kako da te ljubim, reci,
ah,
Šah Nebat.
U znoju lica,
uz krušne peći šapućem pisma za tebe.

Kako da te ljubim,
ah,
Šah Nebat,
reci mi
kad si sve poljupce odnijela davno sa Musalle.

Svaka slasna kiflica podsjeća me na tvoje obraze.
Ah,
Šah Nebat.
Obilazim putove kojima tebe odvedoše iz Širaza
i proklinjem Mongole.
U galopu njihovih konja
slutim strah.
            I slutim svoju neizbježnu tugu.












#Muallaka Al-Magdalena

Velika vojska njenih poljubaca me zatočila,
iza zlatnih demira evo robujem ognju ljubavi.

Nekada ponosan čuvar stada bijah,
sad sam pokoran kroničar iskonske ljepote.

Obnoć zvjezdana stada napasam na visokim pašnjacima,
u zoru zvijezdi Danici darujem njeno ime, Al-Magdalena.









#Muallaka mahalska

Snijeg je padao kao nikada,
a male smijavice u gornjoj mahali ubijaše iznemoglog stvora?

Od kad nas nema pored široke rijeke,
mi Vas ne zaboravismo – zvijezda nam!

Mi mišljasmo da ljubav iznuriti ne može, tako nježna…
nit muku duši zadati – dok Vas ne zavoljesmo.

Ljubav nam je srce spalila, a um utopila… mi robom Vašim
postadosmo, kad nas pogledaste okrenula se Zelenika.

Pozdravljaju Vas oni koji zaboraviti ne umiju,
koji ne umiru od starosti – od ljubavi će morati.










Niz livadu se vjetrić mali

Niz livadu se vjetrić mali poigravao s čuperkom kose,
ponad obrva se razmetao divnih;
u zlatnom jutru,
podno lipe…
a ispod tunike čežnja teče
i ponesena ljubavnim žarom:
„Stegni me jače!“ lipa reče.

Poradi mirisa njenog
i lipe,
izludio leptir, pa ljubi lice…
i poradi oka što joj zablista;
cjeliva ljude,
mjesec
i ptice:
„O selam, selam zvjezdana braćo,
 kako je na nebu?,  kažite piru…!“,
zapjevajte mi cvrčci vješti,
neka vam je u slast jutarnja rosa neka vam lipa 
cvjeta u miru!








#Muallaka o Leili

Ona je moja cvjetna livada, moj vrt pun ruža.
Njeno je lice moja vječna pjesma.

Kad se sjetim njenog milovanja,
svjetlost ispuni moju dušu.

Ona je moja zora, moje mirisno biće, moje bijelo janje.
Od njenog lica ljepši je samo njen šapat.









#Muallaka o zlatokrilim ševama i čudnovatoj munari

Klečeći na koljenima pokazivao je prstom nebo:
„Aaaaaah,aaj!“

Pogledala je prvo u prst, pa u čudnovatu munaru
koja je tako ličila na prst ispružen Bogu.

Pogledala je potom plava prostranstva na visini,
pa se nasmiješila iz žita,

pokušavajući saviti visoko ispruženu ruku
i rekla krato: „Aaaj.“

Na jeziku zlatokrile ševe učio ju je malu pjesmu:
„švrk, švrk, švrk!“

Pogledala je niz zanjihano polje zlatnog žita, pa na zelenu granu
usamljenog jablana tražeći na njoj ševe: „Švrk!“

Ona je napredovala kao talasanje žita na povjetarcu,
sve više i sve ljepše.

Za nagradu, svoju smijavicu oslonio je kratko o jednu njenu,
radi pjesme…

Srce mu je ipak jako tuklo, pa ga je stiskao ispod zelene pelerine,
 da ga ne oda. Ona je posve sretna tiho uzdisala...

Opijeni, gledali su munaru uzdignutog prsta.
Šaputali su složno iz žita munari, moleći je za pomoć

pružali joj obje ruke…
„Halali nam barem pjesmu!“









#Muallaka o mostovima  haarlemskim...

U njedrima mi njišeš zlato, najljepše od najljepšeg,
milije od najmilijeg...

Kad drugi ne moste – ti mostiš,
kad drugi ne ljube – ti ljubiš.

Kad drugi rane, ti liječiš,
kad drugi zaboravljaju, ti se sjetiš.

Zasadi mi lukovice tulipana plave boje,
da te se imam po čemu sjećati!

Kad ja više ne mognem pjevati,
neka mi miriše tvoj plavi cvijet.











U svijetu bez samilosti, on je griješio.
Trebao je ljubiti samo njene smijavice.
Čemu usne?
Čemu njedra i tunika na ljame?
Trebao je ljubiti samo njene...

Nije trebao taknuti u lice poezije…










Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret