subota, 26. svibnja 2018.

Ljubavno vrelo

Da si vatra

Da si šuma, šapatom bih ulazio u tebe,
sa velikim poštovanjem i nadom u sreću.

Da si vjetar darovao bih ti svoje lice da ga upoznaš bolje.
Da si voda, ljepoto moja, žedan bih gledao tebe.

Da si ptica, i ja bih s tobom naučio letjeti.
Da si pjesma, ja bih pjevao samo tebe jednu.

Da si rosa, tuga više nikada ne bi orosila niz moje lice.
Da si vatra, 
da si vatra da me griješ sirotana.


x










Sjenice

Ako im napišete pismo, mojim vrijednim prijateljima,
ako ga i napišete…to pismo odnijeti će vjetar.

Ako ga i ne odnese vjetar,
ako poštar dakle i pokuša ubaciti pismo u poštansku škrinjicu,
ako i pokuša…
to pismo će pojesti devetora gladna usta ove malodobne bande sjenica,
ili će ga iskidanog na komadiće izbaciti vani uz bučno negodovanje i lom.

Doduše,
prije nego ga pojedu ili ispljunu, pročitati će svako slovo
i grohotom će se nasmijati,
svima,
u bradu…
i sve će izbrbljati čitavoj ulici,
to što vi napisaste i ne napisaste,
baš sve;
i da je ovoga proljeća dobro ponio cvijet,
i da je stari mačak uhvatio i pojeo hrčka Mikaila,
i da se mladenci ove jeseni konačno žene.

Ako nekome i budete zavidni na sreći, nemojte njima;
moji vrijedni prijatelji zaslužili su tu divnu bandu sjenica,
koja im se svakoga proljeća vraća, 
u sandučić za poštu.










Snivač

Noću sanjam  avione
i brodove
i vlakove…
noću sanjam  grudobrane
izdajice i topove;
i gadove s perčinima podbrijanim.

Jedni vele: „ Spremte se, spremte!“
drugi vele: „Za dom spremni!“
treći vele na grobištu od nejači:
„Križar međer, Allahu  Ekber!“

Cvijet mi plavi dušu liječi,
pa se nudi,
pa miriše;
potok šumi,
nebo pjeva,
u osvitu sretna dana, nestalo je  more, sanka…
a po noći oči tješe, zvijezde moje posestrime, razasute visinama.

Blagoslov je što mi srce
tiho titra
u sljepoći…
blagoslov je što mi suza;
tiho,
tiho pute traži niz obraze
i što usne sudbu kunu, šapućući u nemoći.

x











Ambriel


Noćas si ti moja Zelengora, i manje rane s tobom bole, i manje hvata stud.
Moja si vrela duboko u planini, moja brza i hladna rijeka.

Ti si moje pametno biće, ptičje si gnijezdo koje ljubomorno skrivam;
i nikako, niti jaja, niti ptiće ne kanim za sebe imati, draga.

Onaj pašnjak što sam po njemu bosih nogu trčao i dozivao planinu,
moje stado što sočnu travu pase si ti, stare ikone podno hrastovih greda što čame.

Nije dovoljna radost, zaplakati evo moram,  plakati je noćas od sreće meni;
mada niti mjeseca, niti mjesečine, niti zvjezdanoga neba ne vide evo oči.

x







Noćnik

Donesi mi koji put svoje djetinjstvo ,
ja ću tebi donijeti moju ushićenost.

Donesi svoje narode , i moje sklopi;
neka skupa igraju zaboravljene igre na starome gumnu.

Dok noćnik tiho pirka visinom,
neka lipove lopate našega žita šište po zraku sa svakim zamahom širokih pleći.

Tuga moja nije jača od radosti koju slutim,
sreća duboko zapretana, opčinjena mirisom, čeka dodir tvoje ruke.

x









Svirač i ljubav

Uzalud je,
onoga si koji te voli,
Sapfo moja...
i koji u njedrima umije zametati radosti niti;
očima slavlje darovati,
dobrotu neizmjernu,
i suzici koji put utočište ponuditi.

Uzalud je,
onoga si koji te sanja
i obožava u plavo...
Malešna radost i kratak pogled.
Malešna ljubav i milovanje.
Dodir.
Ja ti od ljepote mrijeti kanim.
Uzalud je cvijete. 
x









Svirač i sreća

Što to noćas blješte lampioni
po nebeskim ravnicama plove...
il' brodovlje traži izgubljene,
il' su vojske šator razapele,
il' su vile kolo zaigrale,
ili mi Sapfo sitan vezak veze
po đerđefu pjesmu ljubovanja.

Lijepa si mi,
srcu radost pružaš;
visoko si,
oku suzu mamiš...
veća radost - moje milovanje,
veća radost - moje uzdisanje.
Opčinjenu licu živovanje.
x












Ljubavno vrelo

Neka precikne moje svirale pisak,
kad zanemarim tebe.
Neka se raskine kolo ljubavi,
kad ti ne dođem prvi put.

I neka me nestane posve,
u svim svjetovima neka me nije;
kad ti ponudim nemoć,
kad ti ponudim zaborav.

I kad se igra luda prestane plesti u ovoj duši,
neka ljubavno vrelo zasuši posve.
x













Sahara i njedra

Možda bi barem jednom mogla ponuditi svoju saharu,
meni za ljubav;
kad sunce klone k' staroj gori,
možda bi onda mogla.

Možda bi pjevao pjesme ispruženoj sreći,
u behutu.
Nebo bi tada imalo smisao drugi,
i zemlja stara,
u minutu.
Možda bi u cjelovima tvojim prepuklo srce od sreće,
možda bi moglo.


Možda bi moje frule pisak svirao tanane note sladom.
Možda bi tvoje oči pričale najljepše bajke.
Možda bi posvuda proniklo cvijeće,
neviđeno,
od miline;
da barem jednom napojiš svoju saharu,
u mojim njedrima.
x










Tragač

Što to noćas oči u tišini
nebom traže - kuda trag se plete.
Tko to noćas nebeskoj pučini
pjesme šapuće - milog Boga moli;

da mu Bog da krila i okrilje,
da poleti u zemlje Melečke,
da pokupi prosuto biserje,
ne bi li ga u košulju stegao,
ne bi li je sjajem namamio,
ne bi li mu pjesme šaputala.
x










Zaboravljeni

Kad  prvoga dana mjesec za staru goru zađe (a prije prve sunčeve zrake),
ti usni miran san,
u tome snu zaboravi mene.

Kad se drugoga dana mjesec uspne povisoko,
a prije nego sunce u suton padne,
oprosti mi.
Zaboraviti ću i ja možda tebe.

Kad se trećega dana mlado sunce prošeće veselo obzorom
i divno kad se prošeće...
kad nejak mjesec nježno obgrli sjevernjaču zvijezdu,
još koji tren da skupa budu.
Mi se tada više nećemo sjećati nas.
x








Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret