subota, 26. svibnja 2018.

Ljubavne brigade


Druga bića

Kaži kud vodi ovaj put?
Ovaj put vodi mojoj duši.
A gdje se nalazi tvoja duša?
Tamo gdje svi tvoji  putovi vode.

Jedni zaboravljaju,
drugi ne mogu.
Ovi drugi što ne mogu da zaborave prve,
nije da se ne trude…

Dube na glavi i broje do sto,
i tako gledaju na svijet iz trave…
Zalud,
zalud,
oni prvi im iz sjećanja ne odlaze daljinom,
haman nikad.

Prospu onda sebi bokal hladne vode na glavu,
valjda će lakše zaboraviti, računaju tako…
Ali avaj,
tek onda velika briga snađe druga bića:
„ Ah, ne daj Bože da njoj sad netko ovako kao meni saspe bokal vode na glavu…
Začudila bi se,
naljutila bi se,
plakala bi možda ljubav moja putem...
grijeha li moga velikoga,
što ovo uradih mome ljiljanu mirisnom!“

I tako teku stoljeća ispred očiju…
Uzalud drugi bogohule,
ne zaboravljaju se tako lako prvi.

A prvi su možda i zaboravili one druge…
U svijetu punome mirisa i šara
i čarobne pjesme,
lažnih zaklinjanja…
U svijetu takvome nije teško smetnuti s uma
ona druga budalasta bića,
daleka.

Drugi ne mogu nikada zaboraviti prve:
kad nebo zaigra,
kad livada zapjeva,
kad potok šapuće…
Drugi  tada pomisle:
 Ah,
odoh i ja putem,
dosta je čekanja…
Došli su mi prvi!

Aman,
silne  sreće!
Ili možda,  tuge…
 Zaborava nema
na putu drugom biću.













Narnijske kronike
   
Pola je te zime vladala radost,
a druga pola strah.
 Sva  jesen je bila sreća
i  pola proljeća ranog.

Čitavo ljeto bijaše ljeto boli.
Ah,
i kasno  proljeće stanje tuge.














Ljubavne brigade

Onda kad je njegova  duša jurišala njenoj
mogla je barem osvojiti  manji logor.
Možda oči.
Možda kose.
Možda njena stopala,
 ili je dlanove mogla zauzeti,  nježne.
Možda bi onda u pohodu ljubavi
njegova   vojska  bila pobjednica nad njenim vjernim  brigadama.

Ali je njegova duša za logor odabrala
baš njenu zelenu tuniku na ljame,
 skrivene i povezane ularima u karavanu po porubu obruba…
i njena topla njedra.
Odabrala je toplo gnijezdo čuvano vjernim ljamama.
Male su bile njegove prilike za pobjedu.
U njedrima ga je čekala brza konjica.

Da je barem kao drugi ljudi
njena stopala zavolio,
možda oči, kose.
Usne da je barem,
džepove…
Ovako će vjekovima tugovati za njenim njedrima.
Ah,
u njenim  njedrima vladaju najveće ljubavne brigade.












Mali sprud
   
 Otok si,
ili tek mali sprud,
ili uspomena na  sunčani  žal;
U mojim očima se ne trne luč,
dok  usne ljube prozračan ar.

Prozračan miriše ar
 i plavi,
grlilo biće lice žene;
I smijavice,
i njene zjene,
i davni  dodir na vječan dar.

I davni dodir na vječan dar
samotnim očima kad zastudi;
i tihi šapat
i pjesme čar
za vječan bijeg svijetom,
od ljudi.













Uvijek je tu

Voljela me, ne voljela,
ja je jednako ljubim.
Imao je, ne imao,
jednako je imam.

Plakao, ili se smiješio,
ja sam sretno biće.
Otišla, ne otišla,
ona je uvijek tu.














Žuti cvijet

Dadoh tvoje ime mome žutome cvijetu…
Milujem ga,
ljubim ga,
zaklinjem ga…

Ne puši vjetre previše
Ne igraj se njenim laticama čupavim,
ne igraj se nježnim.

Molim nebo visoko za jedan topli ljetni pljusak. (Pazi, nemoj visinom  valjati strašne oblake mimbuse, uzmi one omanje kumuluse. Nemoj munjama i gromovima grmjeti niz planinu, prepadnut ćeš moj žuti cvijet...)
Ne šalji joj jako sunce u pola dana. Pa zar ne vidiš da je zatvorila oba oka, zakloni je zelenom granom. Ako taj dan nema sunca , donesi joj ga, donesi  ga za nju.

A noću, noću se čupave žute latice kao malo zatvore.
Malo ih je strah mraka,
malo ih je sram ljepote.
Pošalji nebeska silo zvijezde da joj zabavljaju biće. Nije lako takvoj ljepotici u mome vrtu dočekati zoru, haman divnu.










Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret